-Piše: Milica KRALj
Poslije strijeljanja Gumiljova Mandeljštam obilazi Anu Ahmatovu, Gumiljovu suprugu, i pruža joj prijateljsku utjehu, i te kako svjestan da će osim stihova koje posvećuje strijeljanom prijatelju i ovo prijateljstvo biti još jedan razlog više za ideološku osudu.
U „Peterburškim strofama” posvećenim strijeljanom Gumiljovu čitamo: „U Peterburgu ću opet da te sretnem, /Ko da smo sunce u njemu sahranili, /I riječi blažene i besmislene /Prvi put ćemo izgovoriti...”(...)„Sestre – tegoba i nježnost – iste su jačine. /Pčele i ose tešku ružu sišu ustima! /Kad čovjek umre – pijesak se hladi od topline, /A jučerašnje sunce nose na nosilima”.
Već narušenog zdravlja on napušta posao u komsomolskim novinama početkom 1929. godine i odveć jasno sagledava represivni društveni model pod čijim pritiskom nastaju djela u zemlji gdje on živi: „Sva djela svjetske književnosti ja dijelim na dozvoljena i napisana bez dozvole. Ona prva su – smeće, a druga – ukradeni vazduh. Piscima koji pišu nesumnjivo dozvoljene stvari želim da pljunem u lice... Tim piscima bih zabranio da stupaju u brak i imaju djecu. Kako oni da imaju djecu? – pa djeca treba umjesto nas da nastave, umjesto nas da završe priču o najvažnijem – onda kad su njihovi očevi za tri generacije unaprijed prodati riđem đavolu.”
Prvi pretres njegovog uboškog stana desio se 13. maja 1934. godine i to po nalogu ministra unutrašnjih poslova i šefa NKVD-a Genriha Jagode. Pretres je trajao svu noć uz traženje inkrimisanih stihova, iščitavanje gomile rukopisa, bacanje i gaženje ispisanih stranica. Narednog dana u sedam sati odveli su ga i zatvorili ga u Čerdin. Osudili ga na tri godine. U stalnom strahu i beznađu on se baca kroz bolnički prozor i lomi ruku.
Poslije izlaska na slobodu, pod dejstvom stravičnih muka koje je proživio i od kojih se njegova ranjena duša nije opravila on čak piše „Odu Staljinu”. Bezuspješna je ova njegova ogromna žrtva – napisati ijedan stih za mučitelje – to je najveća kazna za pjesnika.
Ovaj pjesnik za odabrane, kako je često nazivan, pjesnik koji je sa velikim žarom uoči revolucije, ratovao i protiv simbolista i protiv futurista – možda će ispasti pjesnik koji je najpotpunije izvršio sintezu tri najglavnija toka ruske nove poezije – simbolizma, akmeizma i futurizma.
„Na strašnoj visini lutajuća vatro, /Ali zar tako zvezda sjaj prostire? /Prozračna zvezdo, lutajuća vatro, /Tvoj brat Petropolj umire...” Dodavši prije smrti predsmrtni vapaj: „Petrograde, još se ne umire meni!” – prije nego što će ga zauvijek satrti „vek – vukodav.”
Koliko li mu bješe godina kada ga vječnim pokrovom prekri nesaznatljivo neprozirna vremenska tmina – 47, 48 ili 49?
NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.