- PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
Moj djeda je bio oženjen Isidorom Sokolović (1884–1956), kćerkom Svetozara Sokolovića, dobrostojećeg trgovca iz Starog Bečeja. Oni su ima dva sina, mog oca Đuru (1905–1992), koji je po struci bio ekonomista, i strica Ivana (1906–1986), koji je jedno vrijeme bio sudija, a potom advokat u Zrenjaninu. Djeda i majka Isidora, koju smo mi unuci zvali majka Lola, razveli su se poslije ne mnogo godina bračnog života. Pored drugih razloga što je brzo došlo do njihovog razvoda, jedan od značajnijih bio je i taj što je među njima bila velika razlika u godinama. Djeda je bio dvadeset godina stariji od majke Lole. U svakom slučaju, moj otac i stric rano su ostali bez majke, koja se poslije razvoda vratila roditeljima u Stari Bečej, a djeca su ostala s djeda Vasom u Segedinu, gdje su pohađala najprije osnovnu školu, a zatim mađarsku piarističku gimnaziju. Poslije razvoda ni djeda, a ni majka Lola, nijesu stupili u drugi brak.
Pored posla koji je obavljao kao inženjer geometar, što je iziskivalo česta putovanja po raznim predjelima tadašnje Ugarske, djeda je upravljao i imanjem od oko 70 jutara zemlje. Sva zemlja nalazila se u ataru sela Đale, koja je od Segedina vazdušnom linijom udaljena oko 13 kilometara. To rastojanje djeda je lako i brzo savladamo čezama, u koje je imao upregnutu omiljenu kobilu Činu, araberske rase. U Đali smo imali i kuću i veliki plac, koji se sastojao od dvorišnog i baštensko-voćarsko-vinogradarskog dijela. Zahvaljujući tome što je zbog prirode svog posla putovao u mnoge krajeve Ugarske, u kojima se nalazilo raznovrsno veoma kvalitetno voće, ono koje mu se dopalo djeda je donosio u Đalu. Zbog toga je njegovo voće u čitavom kraju bilo poznato ne samo po raznovrsnosti već i po kvalitetu. Tu tradiciju odgajanja dobrog i kvalitetnog voća nastavio je da njeguje i moj otac u vrijeme mog djetinjstva, sve do svršetka Drugog svjetskog rata. Moj brat Aleksandar (1930) i ja samo kao đaci u ljetnjim i jesenjim mjesecima zrelo voće iznosili na đalinsku i krstursku pijacu, gdje smo ga zbog odličnog kvaliteta lako i brzo prodavali. Moj zadatak bio je da na kantaru mjerim voće, a bratovljev da prima novac. (...)
Kad je izbio Prvi svjetski rat, moj djeda, otac i stric živjeli su u Segedinu. Djeda je kao rezervni kapetan odmah bio mobilisan. Ali, pošto je imao pedeset godina, nije išao na front. Službovao je kao pozadinac i kao takav trudio se da u raznim prilikama pomogne svojim Đalincima. O tome mi je jednom pričao djeda Jefta Lancoš, naš komšija u Đali. Rekao mi je da ga je djeda Vasa spasao da ga ne pošalju na front. Da je takve usluge u vrijeme rata moj djeda činio Đalincima, potvrđuje i moj iznenadni susret s Pištom Vešcem, Mađarom iz Đale. Prvih dana po izbijanju rata 1941. godine ja sam se sa svojim vršnjacima igrao na tzv. starom groblju. Staro groblje nalazilo se u neposrednoj blizini kuća koje su pripadale Mađarima. Taj dio sela mi smo zvali Mađarski kraj. Ne znam kako, ali pri toj igri, kad sam bio udaljen od grupe svojih saigrača, odjednom se kraj mene našao Pišta Veštac. Onako grub, ružan, razrok, sav odrpan i zastrašujućeg izgleda, čvrsto me je uhvatio za ruku i iznebuha, prijeteći mi rekao: „Tvoj djeda je u vrijeme rata spasavao Srbe, a nije mario za nas Mađare. Sad je došlo vrijeme da se vama Krestićima osvetimo”. O tom susretu s Pištom Vešcem istog dana ispričao sam ocu, od kojeg sam čuo da je moj djeda pomogao svim Đalincima kojima je bio u prilici da pomogne.
Kad se Austrougarska 1918, raspala i kad je izvršeno razgraničenje između Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Đala je, na opšte oduševljenje njenih mještana, ogromnom većinom Srba, poslije izvjesnog otezanja pripala Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ona je postala najsjevernija tačka nove države u Banatu. Budući da se čitavo djedino imanje našlo u novostvorenoj Kraljevini, on je bez kolebanja odlučio da s porodicom napusti Segedin i nastani se u Đali. Međutim, djeda se ubrzo po preseljenju u Đalu razbolio. Teška reumatska oboljenja, koja je vjerovatno zaradio zbog terenskih poslova inženjera geodezije, oborila su ga u postelju. Pošto je postao nepokretan, poslije dužeg ležanja zahvatila ga je i demencija. Brigu oko njegovanja djede i upravljanja imanjem preuzeo je moj otac. Zbog toga je bio prinuđen da napusti školovanje, koje su i on i stric, poslije dolaska iz Segedina, nastavili u Kikindskoj gimnaziji. Zanimljivo je da su obojica, iako dobri đaci, u šestom razredu gimnazije išli na popravni iz srpskog jezika. Do toga je došlo zato što su od rođenja živjeli u Segedinu, bez majke, okruženi slugama i sluškinjama Mađarima, što su pohađali škole na mađarskom jeziku. Srpski su govorili, ali s izvjesnim karakterističnim nedostacima svojstvenim onima kojima to nije maternji jezik. Otac se suočio s velikim problemom oko upravljanja imanjem i nasledstvom zato što je bio maloljetan. Da bi to pitanje na što bezbolniji način riješio, pokrenuo je postupak da ga sud proglasi punoljetnim prije no što navrši godine u kojima se sticalo punoljetstvo.
(Nastaviće se)