Piše: Budo Simonović
Dok su te dvadesetšestomartovske noći 1984. godine odjekivala zvona sa Saborne crkve u Beogradu, jedan stariji čovjek se preko obližnjeg mosta na Savi žurno primicao lijevoj obali rijeke. Drugi, mlađi, gotovo je trčao za njim i izdaleka ga dozivao, ali se on nije osvrtao – ili ga nije čuo od zvona, ili nije ni želio da ga čuje – već se, kad je već prešao preko rijeke, odjednom nagnuo preko metalne ograde mosta i glavačke nestao u pomrčini.
Bio je to završni čin životne drame Branka Ćopića, jednog od najpoznatijih srpskih pisaca novijeg doba, a odigrao se pred očima Momčila Srećkovića iz sela Zabrežja kod Obrenovca, čovjeka kojeg su Ćopić i njegova supruga Bogdanka – Cica, poznati ljekar-pedijatar, pošto nijesu imali svoje djece, uzeli kao dječaka i pet godina ga školovali u Beogradu, a on im poslije cijelog života uzvraćao sinovskom ljubavlju i pažnjom.
Bila je to još jedna od tragedija koje kao usud prate ovaj most, kako ovaj današnji, koji je na tom mjestu prebrodio Savu prije tačno šezdeset godina, tako i onaj prvobitni, koji je u saobraćaj pušten u decembru 1934, a šest i po godine kasnije srušen.
Dok je ojađeni Srećković na pločniku ispod mosta jadikovao nad svojim mrtvim dobrotvorom, policijski inspektori, koji su se za čas sjatili oko njega, počeli su sumnjičavo, pa i drsko, da ga salijeću pitanjima zašto nije čovjeka spriječio da ne skoči s mosta, dotle da ga on, možda, nije i namjerno gurnuo u smrt! Podozrenje je bilo još veće kad su saznali ko je samoubica.
Skrhan bolom i zaprepašćen bezumnim pitanjima policajaca, zlosrećni Srećković nije umio niti imao snage da se brani ili bilo šta objašnjava i dokazuje, samo je bezdušnike nijemo posmatrao, kao da je pokušavao da u njihovim ledenim i zlobnim pogledima nađe makar jednog u čijim će očima biti malo topline, saučešća i razumijevanja.
I ko zna dokle bi to išlo i koliko bi sve to trajalo, koliko bi ga zlostavljali i držali u pritvoru, da Ćopićeva supruga nije iste noći pronašla njegovo oproštajno pismo i donijela ga u policiju.
A u pismu je, pored ostalog, stajala i završna poruka slavnog pisca:
„Zbogom lijepi i strašni živote...“
Bilo je to potpuno u skladu i u duhu onoga što je Ćopić u tim potonjim danima i satima govorio Momčilu Srećkoviću i svom ponajboljem i najodanijem prijatelju, glumcu Tomi Kuruzoviću, nesumnjivo najboljem tumaču legendarnog Ćopićevog junaka Nikoletine Bursaća.
Siroče
Branko Ćopić je imao samo četiri godine kad mu je odmah poslije Prvog svjetskog rata umro otac Vid, mučenik, koji je, silom mobilisan u austrougarsku vojsku, tokom rata krvario na frontu u Karpatima. Tako je Branko u rodnim Hašanima podno Grmeča, sa bratom i sestrom stasavao uz majku, djeda Rada i strica Nidža, koji je, čim je Austrougarska 1914. godine krenula da pregazi Srbiju, uspio da prebjegne na srpsku teritoriju i kao dobrovoljac se priključi srpskoj vojsci.
„Poletarac” ih spojio
Branko Ćopić je 1964. godine bio u žiriju lista „Poletarac” koji je dodjeljivao nagradu za najbolju dječju pjesmu. Ostalo je zauvijek tajna zašto mu se toliko dopao pobjednik Momčilo Srećković, tek već sjutradan u njegovo rodno selo Zabrežje kod Obrenovca, banuli su slavni pisac i njegova supruga Bogdanka i od roditelja zaiskali malog pjesnika da ga školuju i brinu o njemu.
– Prihvatili su me kao rođenog sina i naučili su me svemu vrijednom u životu – uvijek je, s najvećim poštovanjem i zahvalnošću isticao Srećković.
(Sutra: „JARANE MOJ,
ZATVARAM DUĆAN...“)