PIŠE: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
„Stradanje Jovanke Orleanke” je stoga jedno od malog broja remek-djela koja imaju trajnu estetsku vrijednost. Drajerov originalni i izuzetno smjeli pristup u izgradnji prostora i sporo kretanje kamere čine film teškim za gledanje u smislu da, kao i svi veliki filmovi, ponovo stvara svijet od samog početka. Stradanje Jovanke Orleanke takođe je i bolan poput svih Drajerovih tragedija, ali će on nastaviti da živi i kad mnogi visokobudžetni, komercijalni filmovi budu zaboravljeni. Film je ostvaren sa prodornom jednostavnošću, što ga je učinalo klasikom i poprištem na kome su se, nakon premijere, lomiila koplja kritičara. S obzirom na to da se sastoji gotovo isključivo od krupnih planova – izazvao je salve negodovanja i niz osuda. Ali u stvaralačkom postupku film je bio dosledan... Zajednički efekat svih tih krupnih planova jeste da je film postavljen van vremena i sa eliminisanim prostorom; radnja je svedena na minimum uz usporene pokrete koji se ne interesuju ni za šta drugo sem za ono što se dešava između svijesti i duše. Ovi su, onda izrasli i razvili se do te mjere, da su postali jedine svjetlosne tačke oko kojih se vezuje sva pažnja. Velika koncentracija emocija bila je moguća jer je Drajer u glavnoj ulozi svog filma imao glumicu kalibra Marije Falkoneti, koja je čitav svoj ogromni talenat utisnula u ovu ulogu. Jovanka na suđenju odgovara na pitanja sudija, promišljeno, ali u strahu od mučenja i skore smrti.
Tokom suđenja ona naivno biva uvučena u neku vrstu „prevare”, kada na nagovor jednog od sudija, potpisuje priznanje koje je oslobađa smrtne kazne i osuđuje na doživotni zatvor. Nakon ovog čina, slomljena, ona shvata da je izdala Boga tim potpisom, da je trgovala svojom vjerom kako bi zadržala svoj život, zbog čega povlači potpis i biva osuđena na smrtnu kaznu.
– Bog ti je rekao da ćeš biti oslobođena zatvora? – Da, velikom pobjedom!
U momentu kada izgovara ovu rečenicu, Jovanka zapravo govori o svojoj smrti. Marija Falkoneti (Jovanka Orleanka) s razlogom je od filmskih kritičara smatrana jednom od najbolje odigranih ženskih uloga u svejtskoj kinematografiji. Dok je za Paulinu Keal, filmsku kritičarku bila najbolja odigrna ženska uloga na filmu. Njene bolne grimase, krotkost i krotak pogled kao u svakog istinskog vjernika ne samo da predstavlja gledaocu užas njenog stradanja, ali, i spasenja; zapravo uspijeva da gledalac takvo stanje sam osjeti.
Unutrašnja drama koja se odražava na licu mnogo je zanimljivija od one koja se manifestuje u spoljnim pokretima. Što se lice više približava (i što biva krupnije), tim je veći i taj unutašnji dinamizam. „Jovanka Orleanka” je film surove, strasne unutrašnje borbe između života i smrti, borbe ispisane na krupnim planovima lica. U dugoj i potresnoj sceni suđenja, pedeset ljudi je nepomično na svojim mjestima i mi od svega vidimo samo glavu van prostora. Prostor nije ni potreban. Čemu bi služio?... Kamera prodire u sve uglove fizionomije ili facijalnog mizanscena. Pored lica koje je junak sam podesio, ona otkriva i lice junakinje svojstveno, koje se mijenja i ne kontroliše: ona dopire do najmanjih i najnevidljivijih crta lica, ona odslikava stanje duše. Zato je ovo film koji s pravom nije dopustio da bude zaboravljen. Uostalom, treba se prisjetiti kasnijih Drajerovih radova, i biva nam jasno da je Jovanka ponovno Isusovo otjelotvorenje. Naravno, ne bukvalno, jer ona nije Bogočovjek. Nije čak ni heroj, jer plače, uzdiše, sjeća se majke, života… Drajer nju prikazuje kao čovjeka, djevojku od 19 godina. Mlado, čisto, nevino biće, koje na pitanje da li Bog nosi dugu kosu, odgovara ‘Zašto bi je odsjekao’? ali i kao ženu sa vjerom, koja se ne odriče Boga Svedržitelja, ni po cijenu najužasnije smrti! (KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.