PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Od posebne vrijednosti su i pisma i predstavke koje je Pera Todorović upućivao kralju Aleksandru. On mu je u pismu od 10. septembra 1894. godine pisao kako je imao namjeru da raspravi jedno značajno pitanje, kao što je dinastijsko, ali nije naišao na razumijevanje. Njega su kod kralja oklevetali da hoće da prošvercuje Karađorđa među svetitelje. To mu je dalo povod da ukaže vladaru da ne bi smio da se previše bavi nedostojnim sitničarstvom. Uputio ga je na kralja-oca da mu kaže gdje je sve činio pogreške, kako ih ne bi sin ponovio. Na kraju ga je posavjetovao da mu je najveći prijatelj istina.
Kad je grof Lamsdorf posjetio Srbiju krajem 1902. godine, kralj je zatražio mišljenje Todorovića o cilju njegove misije. Izgleda da je kralj Aleksandar češće pozivao Todorovića, ponekad i u Niš, da bi ga za ponešto konsultovao. U opširnom pismu on mu je predstavio, prema svom viđenju, suštinu srpsko-bugarskih odnosa, pitanje Makedonije i ciljeve ruske i austrougarske politike na Balkanu. Preporučio je vladaru da u pregovorima ne budemo „tvrdoglavi, ali da budemo postojani”.
Od svih Todorovićevih pisama i spisa upućenih poslednjem Obrenoviću najvredniji je memoar (on ga naziva zapiskom) od 30. novemra 1902. godine. Po obimu, idejama i sveobuhvatnosti to je, nesumnjivo, jedan od najznačajnijih Todorovićevih elaborata o državnim problemima. Sastavio ga je po sopstvenom uvjerenju, vjerujući da će njime skrenuti pažnju vladaru na važna državna pitanja. Ako se zanemare prve stranice, sa blagom dozom udvorišta vladaru, sve ostalo čini neku posebnu vrstu državnog programa.
Todorović je uvjeren da su Srbiji neophodne korjenite reforme. Srbija mora da postoji kao ustavna monarhija. Ustav bi trebalo da bude slobodouman, a prava data narodu saobrazna njegovom stupnju razvitka. Narodu nijesu neophodne slobode koje nije u stanju da upotrijebi. Jednom data prava ustavom, ne smiju se narušavati; svako narušavanje smatralo bi se najtežim zločinom. Potom pojedinačno razmatra šta bi sadržavao takav ustav (npr. pravo glasa svim punoljetnim građanima). On je razmotrio i pitanje nasleđivanja prestola u slučaju da kralj umre bez naslednika. Ustav ne bi trebalo da vezuje ruke narodu, koji jedini ima pravo izbora svog vladara. Usled njegovog novinarskog poziva i odnosa sa dinastijom, vrijedi istaći predlog da se „u štampi bolje ogradi neprikosnovenost vladalačkog doma”.
Obrazovanju naroda Todorović posvećuje posebnu pažnju i predlaže uvođenje seoskih škola, koje bi trajale tri godine i pripremile našu seljačku djecu za život na selu. On još tuguje za narodnom vojskom. Sve Srbe u Srbiji trebalo bi pripremiti za dobre vojnike, jer je naš nacionalni zadatak golem i težak.
Privreda Srbije ne može bez stranog kapitala, budući da je naša država siromašna. On je posebno bio zainteresovan za korisnu eksploataciju šuma.
U spoljnoj politici predlaže vezivanje za Rusiju, jer mi, u stvari, nemamo izbor. Lavirati između Rusije i Austro-Ugarske nije moguće, a vezivati se za drugu, ne bi valjalo, pokazao je slučaj sa kraljem Milanom. Predlaže da Srbija stupi sa Bugarima u „pouzdanu političku zajednicu”. Uprkos svemu on je za savez sa Turskom, što je novo i neuobičajeno u srpskim državnim planovima.
Kad je riječ o srpskim nacionalnim interesima, njih valja jasno istaći i formulisati. Makedonija se ne smije ispustiti ni u slučaju da u njoj ne živi nijedan Srbin.
Evropskom diplomatskom svijetu moramo se pokazati kao vjerni i pouzdani saveznici. Isto tako moramo se postarati da se „u politici obilježimo kao pouzdani – kad se odlučimo na jednu stranu, onda u tome moramo ostati stalni i nepokolebljivi i ne smijemo nipošto svaki čas mijenjati svoje poglede, svoje zahtjeve i svoje prijateljstvo”. Naši diplomati moraju naučiti jezike okolnih naroda. Ako vladara zanima, on je spreman da mu sačini posebne elaborate o opštini i policiji.
Ovaj zanimljiv memoar, u kojem su dvije ideje posebno vrijedne, poštovanje ustava i građanskih sloboda i postojanost u politici i diplomatskom svijetu, završio je predlogom Obrenoviću da vodi Srbiju „putem postupnog ali stalnog napredovanja”.
Poslednji izvještaj Obrenoviću dostavio je aprila 1903. godine, poslije obilaska nekoliko okruga. U njemu je opisao političke prilike u zemlji. Radikali su bez sumnje najjača stranka, ali na najboljem putu da se pocijepaju na dvije grupe. Stanje u zemlji nije slikao nimalo lijepim bojama, pa je zato otvoreno saopštio vladaru: „Ili mirni put reforma; ili burni i krvavi put prevrata i revolucija!” Vidoviti Todorović kao da je predosjećao Majski prevrat!
(KRAJ)