PIŠE: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
U takvom svijetu nema milosrđa, pravih ljudskih osjećanja, besmisleno je tražiti saosjećanje – čovjek je naizgled sam, naizgled bespomoćan a svoju dušu može da odbrani i spasi samo u dosluhu sa Svedržiteljem. Ali, u takvoj kompoziciji nema mjesta za proizvoljnosti, tako da Drajer pazi na kostime, rekvizite, a naročito prati svaki pokret tih ljudi u mantijama i budno kamerom bilježi sve ono što iskazuju u tako iznuđenoj situaciji. Pokreti kamere, krupni planovi po licima sudija dok se međusobno došaptavaju, kao da su snimljeni fragmenti Jovankinih proživljenih trenutaka životnog iskustva. Reditelj ide i tako daleko da ove ljudske reakcije tretira kao objektivne činjenice koje se ustremljuju na ljudska osjećanja. To je psihološka drama u kojoj pojedinac brani svoje pravo na egzistenciju, gdje uzaludno pokušava da se izdigne iznad sudbine. Sve te radnje potiskuje Drajer u drugi plan, a akcenat ne stavlja na samo spaljivanje. I kada ga ne bi bilo u filmu, drama ne bi izgubila mnogo na svome dejstvu, jer je tako komponovana da svaki kadar ima tačno određenu funkciju i doprinosi značenju koje se oslobađa kroz pojedine scene i sekvence. Bitka se vodi u čovjeku i to Drajer izuzetno plastično prikazuje.
Film „Stradanje Jovanke Orleanke”, ma koliko da je napravljen u određenom vremenu i ograničenim izražajnim mogućnostima, izdiže se iznad toga i djeluje svojom svježinom, neposrednošću, istinitošću i realizmom kao savremeno filmsko ostvarenje. U tom trajanju koje se neprekidno potvrđuje nalazimo vrijednosti vezane za prirodu filmskog stvaralaštva.
Izraz mora biti iznutra motivisan, svaki kadar predstavlja unutrašnji strukturalni elemenat kompozicije, a suština se iskazuje što jednostavnije i impresivnije. Drajer je shvatio tragediju bespomoćnog Ijudskog bića i umjesto da je opisuje on je izražava razumljivo stvarajući u svom djelu dovoljno prostora za njeno djelovanje. Svaka nova projekcija je i drugačije doživljavanje. Dramatičnost i sugestivnost se ne smanjuju već vremenom još više osnažuju. Teško je naći tako jednostavan, a toliko sugestivan film koji zapravo svojom unutrašnjom esencijalnošću projektuje sebe i omogućuje u svakom gledaocu. Drajer je uspio da se svojim djelom suprotstavi tradicionalizmu, da ne slijedi puteve drugih i da ne podilazi ukusu onih koji su željeli samo priču.
Drajer je za film birao glumce veoma interesantne fizionomije lica, posebno kada je riječ o ulozi islednika, odnosno svešteničkog reda koji je sudio Jovanki. Njihova lica, na kojima se bez ijedne izgovorene riječi oslikava užas i zaslijepljenost, veoma lako zaprepaste svakog gledaoca, jer gledati njihova lica, u krupnom planu, stvara utisak kod gledaoca da je i on prisutan na suđenju. Ovom utisku doprinosi i muzika koja upotpunjava vizuelni utisak kompletnog filma. Drajer nikada zapravo nije izabrao muziku za ovaj film, jer se svaki put prilikom njegovog emitovanja muzika izvodila uživo i u različitim aranžmanima, međutim, uvijek su dominirali zvuci orgulja, crkvenih zvona, pojačavajući već snažni vizuelni efekat filma i misticizam, koji u kombinaciji sa arhaičnim horskim glasovima daje potpunu sliku i odsustva svijesti i razuma u tom mračnom vremenu. Najupečatljiviju muziku za ovaj film, inspirisan likom Orleanke, osmislio je Richard Einhorn 1994. godine („Voices of light”), koja predstavlja oratorijum, kombinaciju hora i orkestra i koja se od tada koristi za ovaj film. Drajer je bio drugačiji i potvrdio je da su mogućnosti filma vezane upravo za doživljaj, neponovljivost i neprekidno istraživanje i sagledavanje ljudske sudbine.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.