PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Gabler je saopštio Garašaninu da nije u stanju da dugo čeka na kneževu odluku jer je to pogađalo njegov ugled. Osim toga, pošto nije bio u stanju da svoje sposobnosti stavi u službu svoga naroda, želio je da ih upotrijebi u Srbiji. Garašanin je obećao da će odgovor iz Beograda stići u roku od petnaest dana. U slučaju da bude prihvaćen za vaspitača kneževića Petra, Gabler je tražio da mu se dozvoli da dođe u Beograd u avgustu 1852. godine da bi bio u stanju da savlada srpski jezik, kako bi sa njim mogao govoriti sa svojim učenikom.
Prema navodima Gablera, koje prenosi Ivan Šajković, u Pragu je potpisan ugovor između njega i Garašanina o njegovom radu u Srbiji. Navodi da je dobio 400 forinti za put. Zapravo, tek pošto je primio Garašaninovo pismo iz Pariza, knez Aleksandar je odlučio da pozove Gablera za vaspitača svome sinu i dao saglasnost da može da ostane u Pragu do avgusta 1852. godine. Gabler je stigao u Beograd, gdje ga je na pristaništu dočekao Zah i odveo u Vojnu akademiju. Pošto je kneževska porodica bila na putu po Srbiji, Gabler je imao vremena da sa Zahom i pitomcima proputuje po zemlji, upozna narod i izradi plan za vaspitanje svoga pitomca. Gabler je stanovao u kući u Krunskoj ulici, koja je pripadala knezu Aleksandru.
U svojim memoarima Gabler je opisao prvi susret sa knezom, kneginjom i kneževićem Petrom. „Kneginja i knez primili su me vrlo ljubazno u svom salonu; mali Petar je bio u susjednoj sobi. Poslije kratkog razgovora knez je poslao da pozovu Petra k nama. Dječak me pogledao upitnim pogledom i ja sam morao na nj učiniti dobar utisak, jer nije pobjegao kao što su svi očekivali, već mi je davao na sva moja pitanja učtive odgovore, što je roditelje vrlo iznenadilo. Štaviše, donio mi je nekakvu knjigu iz koje se on, veli, uči”. Knez je bio iznenađen Petrovim držanjem, a kad ga je pitao da li želi da ide sa Gablerom, odgovorio je potvrdno, uzeo svoju knjigu i pošao sa njim. Gabler je napravio prvi povoljan utisak na kneževića, ali se nije na tome zaustavio. Narednog dana pokazao je kneževiću razne stvari i igračke koje je donio iz Pariza i Praga – razne slike za bojenje, za rezanje, sklapanje. Poslije su se dogovorili šta će dalje raditi, rekavši kneževiću da dođe poslije doručka. „Sjutradan”, piše Gabler, „Petar je bio kod mene u 8 časova. Zanimali smo se do ručka i Petar se vratio sa mnom u konak s izrezanim konjem, na koga je metnuo jahača. Tim radom se naročito gordio”. U takvim zabavama proveli su nekoliko narednih nedjelja, pa je knežević rado dolazio kod Gablera, tu ručavao, a kasnije i spavao. Postepeno je privikao kneževića na istrajan i ozbiljan rad – čitanje, pisanje, računanje. Sam knežević je osjećao promjenu i tražio da i njegova rodbina o tome zna. Poleksija je pisala svojoj tetki da kaže „tetka Sofiji erbome je Pera molio da kad uzpišem da pišem Sofiji da je on već kod njegovog učitelja i da ga on voli”. Prijateljstvo između učitelja i učenika bilo je obostrano.
Time se može objasniti postepena promjena Petrovog ponašanja. Za kratko vrijeme on je postao marljiv, poslušan i učtiv dečko. Sam Garašanin je bio prinuđen da prizna učiteljev uspjeh i učenikov napredak. U razgovoru sa Gablerom priznao mu je uspjeh riječima: „Gospodine doktore, dolazim da vam zahvalim u ime srpskog naroda za to što ste učinili. Ne mogu da predstavim sebi kako ste to postigli, ali vam moram reći da ste učinili veliku stvar. Vi i ne znate kakav je bio taj vaš pitomac i stoga ne znate kakva je na njemu promjena za ovo nekoliko mjeseci izvršena.” Dodao je da bi mu ranije knežević isplazio jezik i pobjegao, a sad učtivo odgovara na pitanja. Promjena u kneževićevom ponašanju i karakteru pričinjavala je zadovoljstvo Gableru, koji je bio sklon da povjeruje da će izrasti u čvrstog i karakternog čovjeka. Kad ga je jedanput kaznio da stoji u uglu, knežević je tražio da o tome ne govori u konaku. Gabler je ćutao o tome, čime je stekao još veće uvažavanje svoga vaspitanika.
Gabler je pisao da je knežević bio dobar pravoslavac, što se pokazalo kao tačno. Redovno je obavljao svoje molitve, pri čemu se molio za pobjede crnogorskog oružja, za zdravlje svoje porodice. Već tada je pokazivao nacionalnu svijest i svoj nacionalni ponos. Gabler je tvrdio da mu je „Njegova Srbija bila sve na svijetu”, govorio je da je Srbin, a kad su na prolazu kroz Beč, u ljeto 1854. godine, razgledali Šenbrun i Laksenburg, knežević nije htio da pokaže da je impresioniran njihovim bogatstvom i veličinom. Napomenuo je Gableru da „to ima i moj otac”.
U ljeto 1854. godine knežević Petar se razbolio od groznice, pa je po savjetu ljekara morao da pođe u Karlove Vari na oporavak. Odveo ga je Gabler. Vratili su se u Beograd u avgustu, a Gabler je poslije tri nedjelje dobio otkaz na službu.
(NASTAVIĆE SE)