PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Nikolajević nije držao do toga da vladar treba da posjeduje velika znanja. Više je cijenio njegove moralne i duhovne vrijednosti. „Ako nema (vladar) naravstvenog vaspitanja i straha božijeg u srcu„, pisao je Nikolajević, „on ne može biti dobar i pravičan vladatelj, makar mu se sve druge nauke po glavi vrzle. Vladatelji dakle treba, po mom mneniju, više na srce dejstvovati i srce mu oblagoroditi... Ako mu je (vladaru) srce runjavo i neuglađeno ostalo, onda zlo i po narodu i po državu i po ministre”, zaključio je prota. Osim moralnih i duhovnih zahtjeva, Nikolajević je postavio i neke praktične. Tražio je odriješene ruke u izboru nastavnika za pojedine predmete i slobodu da ih plaća. Poslije godine dana provedene u Srbiji tražio je da sa kneževićem provede godinu dana u Saksoniji gdje bi učio njemački jezik. Poslije toga tražio je da godinu dana putuje po Evropi (Italija, Rusija, Francuska, Engleska, Turska, Grčka). Na tom putovanju učio bi jezike i upoznao se sa tim narodima. To su bili uslovi na koje je knez Aleksandar morao pristati. U protivnom, Nikolajević nije bio spreman da „primi na dušu kneževića”.
Knez Aleksandar nije prihvatio Nikolajevićeve uslove. Bio je spreman da prihvati zahtjev da se Nikolajević brine oko fizičkog i vjerskog vaspitanja kneževića Petra. Svjestan njegovog slabog zdravlja, knez nije mogao da pristane da se odredi gdje će, kad će i šta će se kneževiću predavati. Osim toga, bio je, kao i patrijarh Rajačić, protiv predloga da knežević putuje u inostanstvo prije navršene dvanaeste godine života. Smatrao je da dijete treba da odraste toliko da bi bilo u stanju da savlada strane jezike i gradivo. Patriotski razlozi bili su presudni, jer, kako je pisao knez Aleksandar, trebalo je da mu se do tada „poznavanje otačestva u svakom smotreniju i ljubav k tomu u srce i dušu može tako udubiti, da mu poslije, kad strane države i narode vidi i pozna, uvijek najmilija ostane Srbija i narod srpski”. Tek poslije toga moglo bi se odlučiti u koje zemlje će knežević putovati. U pitanju su bile, svakako Rusija i Turska. Postojao je još jedan razlog koji knez Aleksandar nije saopštio u pismu patrijarhu Rajačiću. Bezmalo istovremeno, knez Aleksandar je izrazio, u razgovoru sa Aleksom Jankovićem, članom Savjeta, uvjerenje da bi bilo preporučljivo da za „utvrđenje Karađorđeve familije na dostojanstvo knežesko u Srbiji ništa sigurnijega nema no da se svi članovi u otečestvu nalaze, kako bi za svakoi slučai smrti...našao se svagda eden od iste loze, koi bi se za kneza izabrati mogao”. Knežević Petar nije mogao da boravi van kneževine, pošto bi kao jedini sin bio naslednik svom ocu.
Pošto se pokušaj sa Nikolajevićem završio nesupjehom, knez Aleksandar je nastavio traganje za vaspitačem. Tadašnji ministar unutrašnjih djela Ilija Garašanin prihvatio je Zahov predlog da se knez Aleksandar obrati češkim patriotima i političarima Pavlu Šafariku, Janu Palackom i Franji Rigeru i od njih traži da preporuče pogodnu ličnost za taj položaj. Knez Aleksandar je prihvatio predlog i ovlastio Zaha da piše pomenutoj trojici u Prag. Oni su preporučili da knez Aleksandar za kneževićevog vaspitača uzme dr Viljema Gablera. Prije nego što je zaključio ugovor, knez Aleksandar je tražio da neko od srpskih državnika razgovara sa Gablerom i iznese svoje mišljenje i utiske o njemu. U maju 1852. godine Garašanin je putovao u Pariz i tom prilikom se kratko zadržao u Pragu. U gostionici „Plava zvezda” razgovarao je sa Gablerom. Razgovoru je prisustvovao i Jovan Marinović, Garašaninov politički prijatelj i istomišljenik. U pismu knezu Aleksandru Garašanin je izrazio povoljno mišljenje o Gableru, istaknuvši da je u pitanju „čovjek zrio i ozbiljan”. Bio je obrazovan, uzdržan i razuman. „On i svojom personom, premda je samo trideset godina prešao, pribavlja sebi neko uvaženije, i jednim slovom pri svemu našem brižljivom motrenju ne mogosmo nikakvih uzroka ni ja ni Marinković naći iz koga bi kakovu pod sumnju o g. Gableru izvući mogli”. Poslije razgovora sa Gablerom Garašanin je posjetio Šafarika i Rigera i od njih potražio obavještenja. Oni su mu potvrdili ono u šta se sam uvjerio. Posebno je upozorio da Gabler odlično vlada francuskim jezikom i spomenuo mu je da razgovara sa dr Špringerom, docentom Bonskog univerzizeta, koji je bio sposoban za taj posao, ali zauzet drugim obavezama. Garašanin je u Kelnu razgovarao sa Špringerom, koj je pristao da za iznos od 2.000 franaka godišnje bude zvanični zaštitnik interesa Srbije u Njemačkoj.
Uprkos povoljnom mišljenju i preporukama, Garašanin nije bio spreman da iznese konačni sud i predlog o zaključenju ugovora sa Gablerom. Pravdao se da nije imao dovoljno vremena da ga bolje upozna, pa je savjetovao kneza da se osloni na mišljenje i preporuke onih koji su ga bolje poznavali. Kao privatno mišljenje Garašanin je saopštio knezu da smatra da treba da uzme Gablera za vaspitača kneževiću Petru, smatrajući da interesi Kneževine zahtijevaju da se donese takva odluka.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.