Piše: Miljan STANIŠIĆ
O razlozima ostavki na dužnost, jedan od njenih podnosilaca učitelj Savo Jovović ističe: „Primio sam se vršiti dužnost narodnog učitelja pod upravom ćesarskih i kraljevskih vlasti, vjerujući da će bivši program osnovnih škola ostati dalje. Naredbom iz nastave izbacuje se ćirilica, srpska istorija i pjevanje nacionalnih pjesama. Ćirilicom su ispisani svi kulturni tragovi našeg naroda, a ne predavati nacionalnu istoriju značilo bi odreći se prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čast mi je izvijestiti komandu da sa ovim podnosim ostavku na dosadašnju dužnost.” Naime, 14 bjelopavlićkih učitelja i tri pravnika, koji su ih podržali odani svojoj pravoslavnoj, srpskoj, svetosavskoj vjeri, Srpstvu, tradiciji, zavjetu svojih predaka, kao i dosledni pozivu srpskog učitelja, podnijeli su ostavke na dotadašnju dužnost. Desetak dana od prvih ostavki još 11 bjelopavlićkih učitelja, iz istih razloga, takođe, podnose ostavke okupatorskim vlastima na dužnosti učitelja. U usaglašenom tekstu ostavki bjelopavlićkih učitelja austrougarskom okupatoru ističe se: „ĆIRILICA JE SRPSKA ISTORIJA – ARTERIJA, AORTA SRPSKOG NACIONALIZMA, A MI SMO SPREMNI SAMO DA BUDEMO SRPSKI UČITELjI I NEĆEMO DA BUDEMO ANACIONALNI... DA BISMO OSTALI DOSLEDNI POZIVU SRPSKOG UČITELjA U CRNOJ GORI, ČAST NAM JE IZVIJESTITI KOMANDU DA SA OVIM PODNOSIMO OSTAVKU NA DOSADAŠNjU DUŽNOST”.
I za austrougarskog okupatora pobuna bjelopavlićkih učitelja nije imala samo lokalni značaj, pa je zato njihov okružni komandant iz Podgorice došao u Danilovgrad da primora učitelje na poslušnost. On ih je sve pozvao na razgovor i ponudio im da povuku ostavke i da se vrate na posao, što su oni odbili. Kada je uvidio da ih na to ne može primorati ubjeđivanjem, zaprijetio im je riječima: „Ako hoćete, hoćete, a i ako nećete – hoćete!” Nakon nekoliko dana pohapsili su sve pobunjene učitelje i sproveli ih u komandu u Danilovgrad, a odatle ih je četa austrougarskih vojnika pješke odvela za Podgoricu. Navešćemo časni gest starog profesora Mirka Dragovića koji ih je sačekao kada su sprovođeni kroz varoš. On je išao pored njih, dok su se mnogi koji su ih poznavali sklanjali, on ih je hrabrio i odavao im poštovanje, i pri rastanku od njih kroz suze je progovorio – „E, jadna deco moja”, čime je izražavao bojazan i žal da će biti mučeni i ubijeni. Učitelje su zatvorili u veliku salu prvog sprata kasarne garnizona, gdje su mogli da spavaju samo na golom betonu bez posteljnih stvari. Nakon izvjesnog vremena „kao znak dobre volje” dozvolili su im da se sami moraju postaraju da nabave posteljinu i druge stvari. Nad njima su bile jake mjere obezbjeđenja, kako u sali u kojoj su bili smješteni, tako i ispred i oko prostorije. Austrougarske vlasti su protiv učitelja pripremale optužnicu u težnji da dokažu da su se oni dogovarali oko podnošenja ostavke, čime bi se to djelo kvalifikovalo kao zavjera. Neki od učitelja koji nijesu podnijeli ostavke svjedočili su protiv pobunjenih učitelja, pa su zbog toga nekorektnog gesta odgovarali poslije rata. Predsjednik suda koji je vodio proces protiv bjelopavlićkih učitelja bio je Čeh, a islednik Hrvat i oni su se korektno odnosili prema njima. Na pitanje islednika učitelju Jakši Brajoviću zašto neće da prihvate školski program jer se po njemu predaje i u hrvatskim školama, on mu je odgovorio: „Vi ste prihvatili taj program jer ste robovi. Mi nijesmo robovi, mi smo okupirana zemlja”, aludirajući time da oni ne pristaju da budu robovi, jer ne priznaju okupaciju i da će za slobodu da se bore. Dalje je učitelj Brajović rekao isledniku da njegovi Hrvati ne drže do sebe i dostojanstva svoje zemlje i naroda, jer su oni pristali da se u njihovim školama uči po okupatorskim programima, pri čemu nema ni pomena o hrvatskim znamenitim ličnostima, već o tuđinskim, austrougarskim: „Vi da ste slobodni, u vašim čitankama bile bi pjesme o vašim velikanima: Štrosmajeru, Zrinjskom, Frankopanu, Matiji Gupcu i drugima, a ne o austrijskim nadvojvodama i vojvodama Habzburškim”.
Kako se sudilo po crnogorskim zakonima, bjelopavlićke učitelje je ovaj sud oslobodio i predao je slučaj u nadležnost civilnog komesarijata, umjesto dotadašnjeg vojnog. Civilni komesar koji im je sudio, takođe je bio Čeh, a prezivao se Slavik. Ovaj sudija je bio svjestan da protiv učitelja ne može naći nikakve nove dokaze, pa je pokušao da ih nagovori da promijene odluku i odustanu od ostavki, obećavajući im povratak na službu i druge prinadležnosti. Učitelji koji su bili zatvoreni u zgradi vojne kasarne, nijesu na to pristali, već su koristili svaku priliku da im prkose. Kada su austougarske vlasti, slaveći uspjehe svoje vojske na ratištima, u čast toga htjeli da počaste bjelopavlićke učitelje kolačima i rakijom, oni su to odbili da prime, uz obrazloženje – „Vaše veselje je naša žalost. Ne možemo da primimo”. Uz to su im učitelji u svim razgovorima tvrdili da će Antanta pobijediti Centralne sile. Dok su učitelji još bili zatvoreni u kasarni, umro je bio austrougarski car Franjo Josif, a na zgradi su bile istaknute velike crne zastave. Kada je njihova vojska zbog toga bila postrojena da ide na misu, zatvoreni učitelji su prkoseći tome zapjevali crnogorsku, pa srbijansku, a potom i hrvatsku i na kraju slovenačku himnu, dokazujući time da su njihov ponos i čast jači od straha i kukavičluka.
(Nastaviće se)