Ruski i srpski narod je od iskona povezivala zajednička pravoslavna vjera, slovenski kulturni korijeni, nacionalne tradicije i istorijsko nasleđe, koje je bilo prepuno dramatičnih događaja. Još u XVI vijeku su bili položeni temelji čvrstom prijateljstvu i mnogostranim uzajamnim odnosima. Prvi zapis o zvaničnoj posjeti srpskih duhovnih lica Moskvi datira još iz 1509. godine, koji je sačuvan kao jedinstven po svom značaju, i nalazi se u knjizi Uprave za inostrane poslove iz XVI vijeka. Rusija je podržavala Srbiju u toku XVI i XVII stoljeća, u stvari kad im je bilo najteže, dajući sveštenicima, koji su dolazili, pomoć u novcu, ikone, crkvene knjige, stvari i opremu za srpske manastire i odjeću za sveštena lica. Izaslanici iz srpskih manastira često su bivali u gostima, ispočetka u Moskvi, a kasnije u Peterburgu i tražili pomoć i pokroviteljstvo od ruskih careva. Krajem XVII i početkom XVIII vijeka međusobni odnosi pravoslavnih država na Balkanskom poluostrvu imali su poseban karakter, za razliku od diplomatskih veza sa drugim državama u Evropi.
Rusija je u novim geopolitičkim uslovima uzela ponovo na sebe obaveze za čuvanje i širenje pravoslavlja i nastavila, kao u starim vremenima, da bude pokrovitelj srpskim crkvenim i kulturnim centrima pravoslavlja na Balkanu. Pravoslavni slovenski narodi, koji su bili pokoreni od Turaka – Osmanlija, tada su imali posebno izraženo osjećanje i potrebu za zaštitom i pomoći od moćnog i uticajnog pokrovitelja za očuvanje svoje kulture, religije i istorije. Turski porobljivači su stalno pustošili i razarali srpske zemlje, a posebno pravoslavne crkve i manastire, koji su bili previše mrski neprijateljskim muslimanskim fanaticima, pa im je bio potreban novac za njihovu obnovu ili ponovnu izgradnju, za nabavku bogoslovskih knjiga, crkvene opreme i odjeće i raznih stvari za manastire.
Srpska crkvena lica su dovozila „milostinju“ iz Rusije, a ovaj naziv potiče još iz starih vremena, tj. krajem XVI i početkom XVII vijeka tako su nazivali priloge, darove i sve što se odnosilo na crkvene stvari, crkvenu odjeću, religijske knjige i svu ostalu materijalnu i novčanu pomoć. Ti prilozi, darovi ili „milostinja“ od ruskih careva i Rusije, kako je to ranije sa razlogom bilo primijećeno od istraživača, „smatrani su kao samilost, milosrđe, blagonaklonost, saosjećanje i posebno raspoloženje prema pravoslavnim narodima, koji se nalaze u zavisnosti od Otomanske imperije. U Rusiju su dolazile delegacije i izaslanici pravoslavnih manastira i crkava iz srpskih (grčkih, bugarskih, vlaških) zemalja za materijalnu podršku i duhovno pokroviteljstvo. Njihovi darovi ruskom tronu se nijesu odlikovali posebnim bogatstvom i raskošnošću, kao ambasadorski darovi iz evropskih zemalja, koji se i danas čuvaju u Oružnoj palati u Kremlju. Srpsko (grčko, bugarsko, vlaško) sveštenstvo je donosilo u rusku državu crkvene relikvije i svetinje, oko kojih su se okupljali vjernici cijelog istočnohrišćanskog svijeta sa Balkana i Rusije. Duhovna vrijednost donesenih svetinja bila je neuporedivo veća od svih raskošnih materijalnih darova za religiozno shvatanje u tom vremenu. Moskva je („Treći Rim“ i „Drugi Jerusalim“) kao stara prestonica Rusije i glavna pravoslavna država u svijetu, sticala zajedno sa njima svetost, pretvarajući se u „bogočuvajući grad“.
Ulogu čuvara istorije, tradicije i vjere srpskog naroda prihvatili su na sebe najčuveniji manastiri u srpskim zemljama i postali kulturni i duhovni centri srpskog naroda, koji je porobila Otomanska imperija i koji je povremeno gubio državnu cjelovitost i jedinstvo. Srpski crkveni vjerodostojnici su se nadali pomoći od Moske i ruskog cara i oni su samo tu nalazili razumijevanje i podršku. U svojim molbama i pismima oni su pisali: „Mi nemamo pomoći ni od koga, osim Boga i tebe pravoslavnog cara“.
Srpski istoričar pravoslavne crkve D. Jakšić primijetio je „kao što pčele, sakupljajući cvjetne sokove za med, vrše istvremeno i oprašivanje i rasplođavanje tog cvijeća i biljaka“, tako su srpska crkvena lica, dolazeći u Moskvu kod ruskog cara za materijalnu i duhovnu pomoć, „vraćali u život duh svetog pravoslavlja u svoju domovinu, podgrijavali nadu srpskom narodu, tješeći ga u najtežim momentima i stradanjima“. Mnogi naučnici su sa razlogom mnogo puta naglašavali ovaj odnos, jer je ruski i srpski narod objedinjavalo pravoslavlje, kultura, tradicija, zajednički duhovni život, književnost, slično pismo i jezik. Zajednički jezik i vjera su davali mogućnost za razmjenu crkvenih knjiga i knjiga za opismenjavanje. Srpska crkvena lica su najviše dovozila iz Moskve, osim knjiga, crkvene stvari, crkvenu odjeću i skupocjene poklone.
(Nastaviće se)
PREVEO I PRIREDIO:
VOJIN PERUNIČIĆ