PIŠE: MILICA KRALj
A onaj zemni zavjetni grumen označila bijaše u završnom katrenu pjesme „Sreća”: „U pedeset leta samo jednom biva, / Mlada i bogata i mnogo voljena / A samo uzdiše, nikad se ne smeje!/ Osmeh što joj katkad preko lica pređe. / To je njeno sunce – njeno groblje da ogreje”.
Osim neprekidnog stvaralačkog rada, Jelena Dimitrijević bila je najmlađa upravnica Podužnice Ženskog društva u Nišu, član uprave Kola srpskih sestara, a za vrijeme Balkanskog rata bila je i bolničarka.
U Prvom svjetskom ratu na frontu gine i njen muž.
Iako se bavila problemima emancipacije žena, ona nije bila vatrena feministkinja kao što su to bile žene na Zapadu. Njeno interesovanje za sudbinski udes tadašnjih žena proisteklo je i iz interesovanja za položaj i život Turkinja u tadašnjem Nišu, ali i sa brojnih putovanja u Ameriku, Aziju, Afriku, Misir, Japan, Indiju... u zemlje gde je vidjela i shvatila kako žive žene u tim zemljama. Upoređujući načine života žena u stranim zemljama sa životom naših žena, Jelena je strastveno opisivala svjetove u kojima žena samom sobom, svojom prirodom predstavlja superioran iskustveni svijet kao i model ponašanja koji se otima iz nametnute potlačene pozicije. Možda je i takav njen stav doprinio da u tipično muškom svijetu (a koji se radikalnije nije promijenio ni danas), ona bude skrajnuta sa vidljive književne scene.
Otuda su i njene najzanimljivije putopisne knjige iz zemalja koje je obišla. Ova svjetska putnica ostavila je interesantna svjedočanstva i u putopisnoj knjizi „Sedam mora i tri okeana” i „Putem oko sveta”, knjizi koja je objavljena godinu dana prije početka Drugog svjetskog rata, kao i u putopisima „Pisma iz Soluna”, ali i „Sarajevske pesme”, „Pesme”, „Đul Marikina prikažnja” (pripovjetke).
U rukopisu su ostala neobjavljena djela: „Melpomena“ (autobiografski roman), „Zapisi o Grčkoj”, „Pod nebom večno plavim” (poezija).
Njena pjesma „Sprovod” neizostavno bi morala da se nađe u svim antologijama rodoljubivog pjesništva. Iako je proputovala svijet uzduž i poprijeko, ona je u ovoj pjesmi ispisala tragiku majke, tragiku nedoraslih potomaka, tragiku zemlje srpske, čiji najbolji sinovi u borbi za slobodu – postaju kameni biljezi:
„Olovkom nevešto, rukom kakvog druga, / Na krst su imena zapisana njina; / Sa te je prostote silna naša tuga, / U toj je prostoti naša veličina. / O svetla imena sa krstača beli / Onih što su svetom ime nam proneli! / /I dok sprovod ide s tišinom tolikom, / Ispraćen suzama ogrubelih žena, / Tamo pod Rudnikom i pod Kopaonikom / Žena čeka muža, sestra brata njena, / Četiri se majke pred ikonom mole / Za sinove svoje, za svoje sokole. /// Četiri sinčića nejaka kraj stada, / Zamenjujuć oca svaki s tugom gleda / Tamo za planinu, gde sunce zapada, / Svaki svoga oca sa čežnjom izgleda – / Dok na tužni sprovod ovaj kiša lije, / I dok truba trubi, tužno doboš bije.”
Sva tri zavičajna grada: Kruševac – u kome je rođena, Aleksinac – gdje je u ranoj mladosti boravila i Niš – u kome je saznavala sudbinu orijentalne žene, darovali su joj po ulicu .
Ulica s imenom Jelene Dimitrijević.
Ulica one koja koja nas elegičnim Melpomeninim glasom, sa maskom putnice u jednoj, a bodežom u drugoj ruci i bršljanom oko glave, priziva u tako nam svojstvenom (samo)zaboravu. KRAJ