Piše: Budo Simonović
Oprezni, diplomatski zatvoreni, a već tada vrlo poznati i cijenjeni pjesnik i pripovjedač, čija će stvaralačka zvijezda punim sjajem sinuti tek šest godina kasnije, prvih poratnih dana, kada su se iz pera Iva Andrića pojavili njegovi romani, za veliko čudo i sigurno samo zato što je istinski bio oduševljen rukopisom Nikole Lopičića, zbirčicom „Seljaci” od samo osam priča, prihvatio je da napiše recenziju, prvu, ali eto ne i jedinu koju je za duga života i stvaralačkog rada napisao:
„Ova zbirka pripovedaka predstavlja, sama po sebi, jedan zanimljiv predmet proučavanja. I to po piscu koji je mlad i nesumnjivo darovit, po načinu pričanja koji je ne toliko originalan koliko savremen, po sižeu koji je u isto vreme i večan i podvrgnut promenljivim društvenim shvatanjima i ćudima književnih moda” – piše pored ostalog Andrić i objašnjava da je njegov prevashodni zadatak da procijeni da li su Lopičićeve pripovijetke podesne da se pojave kao izdanje Srpske književne zadruge.
Strogi i dosledni kritičar sa Drine naglašava da od osam pripovijedaka u ovoj zbirci – šest bezrezervno preporučuje za štampu, jer izdržavaju ozbiljne kriterijume Srpske književne zadruge, samim tim što su već prošle kroz filter kritike i objavljene u Srpskom književnom glasniku, dok dvije koje nijesu do tada objavljivane, prema njegovom mišljenju ne mogu zadovoljiti stroge standarde ove izdavačke kuće.
– Retko je kad naslov („Seljaci“, napomena B.S) jedne knjige u tolikoj meri odgovarao sadržini kao u ovom slučaju. Sve ove pripovetke govore isključivo o seljacima i seoskom životu. I to seljacima jednog specifičnog, usko omeđenog kraja Crne Gore. Dva osnovna instinkta: glad i ljubav, jedine su teme g. Lopičićevog pričanja. Sedam pripovedaka samo su sedam monotonih varijanata te iste teme. Međutim, ta jednoličnost nije nehotična nego voljna i ne ide na štetu književne vrednosti zbirke. Ona celom delu daje ono što se u slikarstvu zove ton.
Način g. Lopičićevog pričanja je ličan i književan, pomalo krut, ponekad nedovoljno jasan, ali uglavnom zanimljiv i što je glavno, istinit i umetnički veran. Grešaka ima, ali one nisu takve da se pisac njih ne bi mogao otresti... – veli veliki jezički i stilski sladokusac, uz napomenu da „sve pripovetke imaju jaku socijalnu notu, ali bez suviše podvučene tendencije i bez književnih nedostata, koji su u nas tako često pratili ovu vrstu književnosti...“
– Ukratko: mislim, da bi zbirku g. Lopičića trebalo primiti za Savremenik Srpske književne zadruge i u isto vreme zamoliti pisca: 1) da ispravi izvesne omaške i aljkavosti u jeziku, stilu i ortografiji; 2) da pripovetku ‚Serdar‘ zameni drugom ili prosto izostavi. Na kraju, molim da ove pripovetke ili, u svakom slučaju dve od njih (‚Mašanov zločin‘ i ‚Jošana‘), pročita i neko od gospode iz Književnog odbora” – zaključuje Andrić.
Sjutra:
LOPIČIĆ JE „KLOT KOMUNIST...”
Zahvalnost
Da se to što je Ivo Andrić prihvatio da napiše prikaz za knjigu Nikole Lopičića desilo slučajno, iz čisto književnih pobuda i razloga – biće da je majstor priče zapazio i ranije neku od Lopičićevih priča koje je tih godina objavljivala prestižna i probiljva „Politika” i „Srpski književni glasnik” – govori i jedno sačuvano pismo koje je Lopičić uputio Andriću uoči Drugog svjetskog rata:
„Vi ste mi već do sada učinili jednu veliku uslugu – piše, pored ostalog, Lopičić. – Ja ne znam kako da Vam zahvalim za Vaš povoljan referat na moju knjigu ‚Seljaci‘, koji ste napisali za književnu Zadrugu. Mnogo sam Vam obavezan zbog preporuke moje knjige. I biću lično srećan ako svojim budućim književnim radom opravdam korak Zadruge i Vaše zauzimanje...”