PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kako je izgledao i u čemu se sastojao narodnjački program na kraju mjeseca marta 1848. godine može se vidjeti po zahtjevanjima Rumske opštine. Na prvo mjesto Rumljani su istakli da se zalažu za jedinstvo Trojedne kraljevine i čitave Slavonsko-horvatske krajine na temelju hrvatskih municipijalnih prava. Tražili su da se u sve javne poslove uvede narodni, a da se iz upotrebe izbaci latinski jezik; da se u svim školama, u najvišim i najnižim, predmeti predaju narodnim jezikom. Zahtjevali su da svi grbovi i sudski pečati budu ispisani narodnim jezikom. Za nacionalnu zastavu označili su crvenu, bijelu i plavu boju, pa su zahtjevali da ona bude „na svim javnim zdanijama” istaknuta. Da bi se očuvao red, mir i sigurnost, izjasnili su se za osnivanje narodne garde. Zahtjevali su da „vojinstvo naše” polaže zakletvu „državi i ustavu našem”, da se nikad izvan otadžbine ne šalje, a da strani vojnici iz zemlje budu uklonjeni. Zatražena je sloboda štampe, osnivanje posebnog od Ugarske nezavisnog ministarstva za Trojednu kraljevinu i svakogodišnje sazivanje narodnog sabora u Zagrebu, u kojem će biti predstavnici čitavog naroda. Rumljani su se izjasnili za potpunu građansku ravnopravnost, za jednakost u snošenju tereta, za jednakost pred sudovima, za ukidanje spahijsko-podaničkih odnosa i za to da pravoslavni i rimokatolički sveštenici „budu u upravama i u naplati jednaki”. Na kraju je istaknut zahtjev da se od spahiluka rumskog oduzmu krčme, pivara, kasapnice i vašari i da se uz naknadu za dosadašnje korišćenje ustupe narodu. Isto tako, zatraženo je da se drvarina u spahijskim šumama vrati narodu. Zato što luterani i kalvini po hrvatskim zakonima nijesu mogli da steknu građansko pravo, Rumljani su smatrali da se to pravo ne može dati ni Jevrejima.
U manjoj mjeri nego u Novom Sadu i graničarskim gradovima, revolucionarno martovsko talasanje zahvatilo je i banatske varoši, Veliki Bečkerek i Vršac. U Vršcu su došla do izražaja neslaganja između Srba i Njemaca, ali i između onih Srba, koji su zastupali nacionalnu i mađarofilsku liniju.
Iz gradova se revolucionarni talas proširio na sela koja su se nalazila pod upravom županija. Tu je pokret dobio izrazito antifeudalno-agrarni karakter. Seljaci su zahtjevali diobu zemlje i oslobođenje od svih feudalnih obaveza. Njihovi istupi bili su upereni protiv spahija i manastira kao feudalnih posjednika. Oni su samovoljno prisvajali zemlju feudalaca, uništavali dokumenta o pripadnosti spahijskih posjeda, odbijali da plate feudalne dažbine, rušili i spaljivali imanja veleposjednika, zaposijedali opštinske zgrade, puštali stoku na spahijsko zemljište. Seljaci su tražili da se ukinu podvoz, obavezni kuluk, arende na ribolov, povlastice prilikom zakupa zemlje, da se smanje razne takse, snize porezi i ukinu sva prava feudalaca,a da se uspostavi pravedno sudstvo, lišeno mita i korupcije. Zahtjevali su da se dozvoli slobodna popaša, da sami biraju šumare i da pojeftini so. Kao produžene ruke spahija na udaru seljaka našli su se i predstavnici lokalnih vlasti, bilježnici i seoski knezovi, koji su nasilno smjenjivani, a negdje, kao u Vognju, zapaljene su im i kuće. Odlučni da se oslobode svih feudalnih stega, vođi pobunjenih seljaka su isticali da spahija više nema, da su šume i pustare zajednička svojina seljaka i da vlast više ne treba slušati i priznavati. U neka sremska mjesta, u kojima je pokret seljaka poprimio osobine agrarne revolucije, županija je poslala vojsku, koja je zaposjela sela, pohapsila predvodnike pobune, razoružala seljake i tako uspostavila red. Nemiri su izbili i na posjedu Karlovačke mitropolije u Dalju i na imanjima fruškogorskih manastira. Da bi primirio seljake, mitropolit Rajačić je zamolio nadvojvodu Stefana, ugarskog palatina, da županija pošalje vojsku. Ova se odazvala tom pozivu, pa su mnogi seljaci bili zatvoreni, izvedeni na sud i osuđeni na zatvorske kazne.
Poslije gradova Vojne granice koji su bili zahvaćeni revolucijom ona se proširila i po graničarskim selima. Zbog toga što je u Granici vladao sistem prislnog zadružnog života i što je u njoj bila uspostavljena nemilosrdna vojnička disciplina, što su graničari bili primoravani na težak kuluk, što je u toj oblasti bila veoma razvijena korupcija, nezadovoljstvo je ispoljavano na poseban način. U mnogim mjestima graničari su krajem marta i tokom aprila održavali skupštine na kojima su isticali svoje zahtjeve. Tražili su da se u Granici uvede civilna uprava; da graničari imaju pravo da biraju narodnu vlast; da mogu da obrazuju narodnu vojsku; da steknu vlasničko pravo na zemlju koju su koristili; da se ukine vojno-feudalni sistem i rabota; da se dozvoli dioba kućnih zadruga i da se one ukinu; da se ukinu opštinski magacini; da se dozvoli slobodno bavljenje trgovinom i zanatima i da se snizi cijena soli. (NASTAVIĆE SE)