PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Na više strana obrazovane su narodne garde, kao čuvari reda i mira. Međutim, zanimljivo je da u Zemunu članovi garde nijesu mogli da postanu nadničari, lađari, beskućnici, svinjari, ribari i Cigani, koji su bili nosioci gradskih nemira. Negdje su ispunjavani pojedini socijalni zahtjevi, ukidane su feudalne privilegije, a u ime ostvarenja nacionalne slobode isticane su na kapama nacionalne kokarde. Uz sve to valja imati u vidu i činjenicu da su gradovi Vojne granice zahtjevali „izuzimanje od vojne uprave i prisajedinjenje kraljevini Ugarskoj” pa su svoje gradove proglašavali „za kraljevske slobodne varoši ugarske krune”. Pančevci su zahtijevali da sami biraju i postavljaju gradske činovnike, da svi, bez razlike kom staležu pripadaju, budu oporezovani, da se ukinu kuluci, ukonačenje vojske i drugi ponižavajući tereti. Svojom civilnom upravom i svojim zahtjevima za liberalizacijom političkog i ekonomskog života, Ugarska im je služila kao uzor.
Uznemirene događajima u Pančevu i Zemunu, najviše vojnogranične vlasti pokušale su da stanu na put prevratničkim aktivnostima u tim gradovima. Brigadni general Karl Rot je s grupom oficira i jakom vojnom pratnjom 27. marta došao u Gradski magistrat Pančeva. Prijeteći kaznama, zahtijevao je da opština odustane od nekih zaključaka, da smijeni novoizabranog načelnika Vikentija Kostića i da na njegovo mjesto postavi vojno lice. Taj pritisak nije urodio plodom, pa je general Rot iz Pančeva otišao praznih ruku.
Sumnjajući da je narodna garda u Zemunu sposobna da očuva red i mir, generali Janoš Hrabovski i Maksimilijan Ungerhofer uputili su u taj grad vojno pojačanje iz Petrovaradina i Titela. Zahvaljujući tome, na vlast je vraćen stari magistrat, iz kojeg su izuzeti samo kompromitovani činovnici. Odbor od dvadeset četvorice ljudi, koji je nastao u pokretu voljom građana, nije bio smijenjen. Nova vlast nije se usudila da vrati ukinute arende i carine. Plašila se da bi ti feudalni nameti uznemirili najsiromašnije slojeve naroda, pa je priznala te neznatne tekovine pokreta gradskog proleterijata.
Vijest o zbivanjima u Zemunu i o tome šta namjerava da čini mađarska vlada s Vojnom granicom, kao i pojava mađarskih grobova na carinarnicama duž Save zatalasale su i stanovnike Mitrovice. Oni su zatražili da se održi opšta graničarska skupština, na kojoj bi se raspravljalo o svim gorućim pitanjima. Kada je za to saznao komandant Petrovaradinske pukovnije, general Hrabovski, spriječio je održavanje tog skupa.
Neredi su izbili i u Karlovcima. Tu je masa građana, 2. aprila 1848, naoružana batinama, vilama i motikama, istupila protiv predstavnika gradskih vlasti i uspjela je da zbaci gradonačelnika. Masa je defilovala ulicama sa zastavama i zapaljenim buktinjama uz povike: „Živjela sloboda”. Poslije nereda i porazbijanih prozora na kućama pojedinih bogatijih građana, demonstranti su se razišli. Uprkos tome, iz Petrovaradinske generalne komande stigla je prijetnja da će biti upotrijebljena sila ukoliko se neredi ponove. Za svaki slučaj, u Karlovce je prispio jedan divizion vojnika, a pet predvodnika demonstracija bilo je uhapšeno.
Antifeudalna nastojanja i težnja za liberalizacijom politike i privrede podstakli su i stanovnike vojvođanskih gradova iz provincijalnog dijela Ugarske, bez obzira na njihov nacionalni i vjerski sastav, da se uključe u revolucionarni pokret. U tom pogledu karakterističan je primjer građana Novog Sada, koji su se 21. marta oglasili jednim proglasom, u kojem je, između ostalog, rečeno: „(...) pošto sloboda može postojati samo s potpunim poštovanjem svih prirođenih prava, to su svaka narodnost i crkva u državi zajemčene, mogu, dakle, Mađar, Srbin i Njemac jedan drugom bratski pružiti ruku za neuporedivi savez (...)”. Sa željom da se izvojevane slobode očuvaju i da postanu tekovina svih građana, novosadski odbor, u kojem se posebno isticao Đorđe Stratimirović, smatrao je da u zemlji moraju da se poštuju zakoni i da se očuva red. Zbog toga je odlučeno da se u gradu osnuje narodna garda. Isto tako, odlučeno je da se izabere jedna deputacija koja bi posjetila komandanta Petrovaradinske pukovnije generala Hrabovskog i zamolila ga da im za narodnu gardu izda 600 pušaka kako bi bili u stanju da stanu na put bilo kakvim neredima i anarhiji. Međutim, Hrabovski se oglušio o njihov zahtjev odgovorivši im da ne može „vjerovati ludom i bijednom komešanju omladine”.
Sedam dana kasnije, 27. marta, u Novom Sadu održan je narodni zbor na kojem su, po uzoru na peštanske „punktove”, u šesnaest tačaka iznijeta zahtjevanja Novosadske srpske opštine. Novosađani su u zahtjevanjima izjavili da priznaju mađarski jezik i mađarsku narodnost u svima državnim i otadžbinskim odnosima u Ugarskoj, ali da isto tako traže da se srpska narodnost prizna i da se zakonom omogući slobodno upotrebljavanje njihovog jezika „u svima njinim delima i savjetovanjima, kao i crkvenog u bogosluženiju”.
(NASTAVIĆE SE)