PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Bilo je pokušaja, u redovima školske omladine, spremne da radi na stvaranju velike države, koja bi objedinila sve Srbe, da se na oružje protiv Turaka podstakne i narod Srbije. U tom smislu, u vidu stihova, Jovan Subotić uputio je poziv „narodu slavenskom s one strane Save i Dunava”. Isto to učinio je i Teodor Pavlović u Srpskim narodnim novinama. Međutim, takve predloge Beograd je s racionalnim obrazloženjem odbacio, ali je zato, kako ćemo vidjeti, u kritičnim trenucima po Srbe u Južnoj Ugarskoj, u vrijeme ratnih okršaja s Mađarima, svojoj braći preko Save i Dunava nesebično priskočio u pomoć. U tom trenutku, na samom početku revolucije, iz Kneževine je, posredstvom beogradskih Srbskih novina, Srbima u Ugarskoj stigao savjet da se slože i objedine u borbi protiv Mađara, da u toj borbi idu zajedno s Hrvatima, da rade za sebe i sopstvene interese, a da Srbe u Srbiji ostave na miru. Poručeno im je da ne brinu za Srbe u Kneževini zato što „mi ne znamo i zadobiti slobodu i sačuvati (je), i da prilično znamo suditi o času politike, i načinu slobode”.
Nezavisno od zbivanja u Pešti, mitropolit Josif Rajačić je, zajedno s Jovanom Hadžićem, otputovao u Beč s namjerom da zatraži dozvolu za održavanje Srpskog narodnog sabora. Međutim, kako je Dvor u međuvremenu priznao mađarsku vladu, Rajačiću i Hadžiću nije preostalo drugo nego da otputuju u Požun i od mađarske vlade zatraže ne samo sazivanje sabora u Karlovcima, već i poseban odsjek pri Ministarstvu prosvjete sa srpskim činovnicima za srpske školske i crkvene stvari, „slobodu rada pravoslavne crkve, sopstvene sudove i nadleštva, upotrebu srpskog jezika u javnim poslovima”, a za graničare priznanje njihovog vlasništva na zemlju, pravo na slobodno vođenje trgovine i bavljenje zanatima, kao i pravo na slobodno školovanje njihove djece. Svi ti zahtjevi naišli su kod Mađara na gluhe uši.
Prilikom boravaka u Beču Rajačić se sastao s Ljudevitom Gajom, Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Ambrozom Vranjicanijem. Ti hrvatski političari izjasnili su se za potpuni prekid državnopravnih veza s Mađarima, spremni u svemu da se oslone na Austriju. Gaj je pozvao mitropolita da se priključi Hrvatima i da stane na čelo srpskohrvatskog pokreta. Tu ponudu Rajačić je odbio zato što nije želio da donosi bilo kakve odluke bez Srpskog narodnog sabora u Karlovcima, ali je na tom sastanku zaključeno da Srbi i Hrvati istupaju zajedno i da se međusobno ispomažu.
Po izbijanju revolucije 1848. godine Srbi u Ugarskoj našli su se u veoma teškoj situaciji. Istoričar književnosti Miraš Kićović o tome je napisao: „Bez sopstvene sile da dođu do svojih prava, oni su između Austrije i Mađarske stojali kao između čekića i nakovnja, između dva zla jednako opasna: s Mađarima, morali bi se u ime Košutove politike odreći svoje nacionalne individualnosti, a s Austrijom, ostali bi sredstvo za njenu borbu s Mađarima”. U takvoj situaciji kada nije znao na koju će stranu, jer ni jedna, ni druga nijesu obećavale ništa dobro, mitropolit Rajačić smatrao je da bi bilo najbolje da Srbi ostanu mirni. U tom smislu on se jednim pismom, napisanim u Požunu 18. marta obratio svom pravoslavnom narodu, konzistoriji i episkopima. Najprije ih je obavijestio o tome da je vladar podario svojim podanicima „nove milosti, nova prava, nove slobode” a da će stare rasprostraniti i umnožiti. Uvjeravao ih je da ima osnova da se nadaju boljem razvitku i napretku svih naroda „pod skriptom velikoga austrijskoga carstva”, ali da bolje dane moraju dočekati u miru i strpljenju, da ne smiju da vjeruju nikakvim drugim glasonošama i „da svakoga roda bundžije i smutljivce” od sebe treba da odbiju. Rajačić je podsjetio da su se Srbi uvijek odlikovali lojalnošću i vjernošću prema vladajućoj dinastiji, da su svagda bili pokorni prema svojoj mirskoj i duhovnoj vlasti i da su se odlikovali u tačnom ispunjavanju „svoji danaka prama svoji zemaljski gospodari i spaija”. Stoga je od njih tražio da ne iznevjere svoje pretke i njihov amanet, već da im oni i nadalje budu ,,najveća svetinja, najveća slava, dika i ponos”. Svoj pravoslavni narod pozvao je da sluša samo glas svojih arhipastira i duhovnih otaca, koji ga „nigda prevarili, nigda na zlo naveli nisu”. Tu arhijerejsku poruku sve podređene vlasti bile su dužne da umnožavaju i razašilju na sve strane po eparhijama i parohijama Karlovačke mitropolije.
Revolucionarno talasanje među Srbima u Južnoj Ugarskoj najprije se javilo u gradovima Vojne granice, u Pančevu i Zemunu. Tu je ono, u trećoj dekadi mjeseca marta, ispoljavano tako što je obaran stari, a uspostavljan novi administrativni aparat vlasti i što je, umjesto dotadašnjeg njemačkog, kao službenog jezika, u magistarske uprave uvođen srpski.
(NASTAVIĆE SE)