Piše: NIKOLA JOVANOVIĆ

S obzirom na to da sporazum ima pravnu snagu presude, spor u parnici je vezan za ono što je postignuto sporazum, odnosno obavezan je slijediti ono što je sud presudio prihvatajući sporazum o priznanju krivice. U svakom sličaju, laička i stručna javnost ima oprečne stavove i očekivanja povodom ovog instituta.
Za sada je teško ocijeniti koji je stav po ovom pitanju cjelishodan. I jedan i drugi mogu biti preuranjeni. Javnost oštro osuđuje male iznose kazni koji su sporazumom predviđeni. Tu je posijano zrno sumnje da će se ovaj institut ipak zloupotrijebiti. Ostaje da vidimo da li će ih sud kao takve cijeniti cjelishodnim i pravednim i da li će ih u konačnom prihvatiti. Takođe, treba čekati da se okončaju procesi koje ovaj sporazum veže a to je naknada štete od počinilaca krivičnih djela. To će biti zadnji test.
U primjeni ovog instituta leži opasnost da li će sa jedne strane on zadovoljiti osnovu svrhu krivičnog postupka, a to je pravda i načelo pravičnosti i da svako u skladu sa ovim načelima odgovara za ono što je učinio. Da li je sadržina sporazuma i ono što je njime dogovoreno između jedne strane tužioca - koji predstavlja javni interes, državu, opšte dobro, narod i druge strane počinioca krivičnih djela koji to parafiranjem sporazuma i priznaje, ali i trećeg strane, suda, koji sve to treba da prihvati ili odbaci.
Prva linija odbrane javnog interesa je u fazi dogovaranja i pregovaranja o samoj ponudi sporazuma. Tu tužilac treba da ima dovoljno svijesti i savjesti, pravničke, ali i moralne sposobnosti da sa počiniocem krivičnih djela ne sklapa i ne predlaže sudu ništa što bi bilo na uštrb pravde i pravičnosti. Svakako ne nešto sa čime javnost ne bi bila zadovolja, a javni interes ne bi bio u pravoj mjeri zaštićen do kraja. Tužilac ne bi smio predlagati sudu ništa što nije u proporciji sa težinom krivičnog djela, i štete koje je ono prouzrokovalo po javni i drugi interes koji je u tom slučaju povrijeđen. Posebno za ona djela koja se tiču koruptivnih krivičnih djela i krtivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala. Posebno zbog značaja poglavlja 23 i 24.
Postoji objektivna opasnost od zloupotrebe ovog instituta. Zato državno tužilaštvo, i sudstvo, moraju biti na oprezu. Sa jedne strane treba zadovoljiti javni interes, držati se zakona i prava, dostići pravdu. A ne koristiti ovaj institut kao privilegovani način da se okončaju postupci protiv nekih javnih ličnosti koji bi bili privilegovani jer bi se nagodili da plate mnogo manje nego što su protivpravno stekli. Prateći logiku, da se onaj koji je nevin ne bi dogovarao sa nadležnim institucijama, jer niko normalan ne bi priznao da je kriv ako to zaista nije, dakle potpisom na sporazum onaj koji ga prihvata prihvata i to da je kriv, pristaje da krivicu prizna, iz čega proizilazi da je počinio krivična djela koja mu mogu biti stavljena ili su mu stavljena na teret, zavisno da li je optužnica podignuta ili nije.
Opasnost za zloupotrebu postoji. Od toga će, zaista zavisiti da li će dalja primjena ovog sporazuma biti moguća i da li će taj pravni institut biti kompromitovan. Razlog za njegovu primjenu u našem pravnom sistemu je zbog ubrzanja postupka, lakšem dokazivanju, a sve u javnom interesu.
Ne treba tako olako vaditi sporazum, bacati na sto licima protiv kojih se pokreće istraga. Preuranjenim davanjem mogućnosti da se postigne sporazum može se na neki način narušiti autoritet tužilaštva. Organ gonjenja mora u svakom predmetu koji pokreće i sprovodi da posjeduje neoborive dokaze i činjenice koji će dovesti do podizanja optužnice. U suprotnom, tužilaštvo u obradi slučajeva, gdje nema uslova za dalje gonjenje, to treba da odbaci.
Vjerujem da tužilaštvo treba i te kako da vodi računa sa kim će i pod kojim okolnostima da pregovara i u krajnjem da predlaže sporazum o priznavanju krivice. Poslednja linije odbrane je sud. Tek sudstvo treba da ispravi sve nedostatke neprihvatanjem nečega što znači zloupotrebu ovog institute i povredu javnog interesa.
(Nastaviće se)