Piše:dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ- filmski i TV reditelj

Krimhilda se sveti žestoko i histerično paljevinama i rušenjima kao da će tom pomamom da prikirije i sopstvenu odgovornost. Kako bi osvojio srce princeze Krimhild koju voli, Zigfrid pomaže njenom bratu Ginteru da zaprosi ruku zle princeze Brunhild, vladarice Islanda, koja će se udati samo za muškarca koji je pobijedi u seriji teških zadataka. Uz upotrebu svoje čarolije, Zigfrid uspije riješiti teške zadatke ali stiče novog neprijatelja, Hagena, Ginterovog polubrata. Saznaje da je bila prevarena kada se udala za Gintera, Brunhilda se odluči osvetiti Zigfridu. Hagen ga ubija čim je doznao njegovu slabu tačku. Nakon što je Hagen ubio njenog supruga Zigfrida, Krimhild se udala za Etzela, kralja Huna s kojim je dobila sina, ali je u njoj rasla želja za osvetom. Nije se pomirila sa Ginterom koji je od nje oteo blago Nibelunga ni sa smrću Zigfrida. Par godina kasnije ona uspijeva uvjeriti svojeg novog supruga da pozove Hagena i ostale Burgundijance u njihov dvorac kako bi mogla izvesti svoju osvetu. Etzel se protivi napadati goste, no ona nagovori njegovog brata da napadne Hagena. Izbija pokolj.
Ova »metaforična igra intenziteta i energije« dobila je zbog svega toga pompezne arhitektonske dimenzije pa je, shodno tome, i korigovano shvatanje o grafičkom izgledu slike u korist postavki koje su sada u njoj željele da vide skulpturalnu kompoziciju. Fantastični pejzaži, srednjovekovni dvorci, visoka stepeništa i predimenzionisane površine postaju ne samo predmeti već i izraz određene stvarnosti. Objašnjenje za njihovu kubaturu jednostavno je - oni odražavaju sve ono što se osjeća u stvarnosti u njenim pravim volumenima, s tim što su i pojave emocionalnog i misaonog karaktera takođe materijalizovane i pretvorene u određene forme. To se najbolje primjećuje na pejzažu koji je slikarski oformljen u samom studiju i na Zigfridu koji uvijek kao čovjek i pojam ima svoje određeno dekorativno mjesto u tako realizovanom prostoru. Ekspresionistički principi nisu samo jedan novi život već, kako ih Lang shvata, i spomenici vremenu i njegovoj pravoj strukturi ili punom diskontinuitetu. Otud nije nelogično što danas, kada su izblijedjela ta čudesna svijetla, i sve Langove konstrukcije, djeluju hladno i nekako mrtvo. Nijedan od ekstremnih ekspresionista nije težio za vizijama koje će biti prihvatljive i razumljive u svim vremenskim i psihološkim intervalima ljudskog života. Ciljevi su bili ograničeni tako da nam one u realizacijama izgledaju već kao totemi nekih davno iščezlih civilizacija. To samo potvrđuje ekspresionističku moć kondenzacije. Ali, pogrešno bi bilo pretpostaviti da je sužavanjem produkcije ekspresionizam izgubio svoj značaj za ideologiju filma. Naprotiv, oslobodivši se svojih rekvizita užasa, sveo se na čiste simbole velikog povratnog dejstva. Čak ni povremene devalvacije njegovih vrijednositi nisu mogle da obezvrijede uvjerenje da je simbol razvijen do kultnih formi i da je to bio jedini način da čovjek postane svjestan svoje nesavršenosti, demistifikacija svoje unutrašnje subjektivnosti. Za film je to dragocjeno otkriće jer čovjeka nije više potrebno objašnjavati spoljnim predmetima i pojavama pošto sam čovjek pretpostavlja i svoj determinizam forme.
(Nastaviće se)