pROF. DR mIROLjUB jEVTIĆ
Kuran jasno kaže: „Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Alah zna, a vi ne znate.” Iz ovog ajeta vidimo zašto se neki muslimani ljute na Njegoša i napadaju ga da je ružno govorio o islamu. To je stoga što riječ kuga koja se primijeni na nekoga ne može od njegove strane biti dobro shvaćena. Jer kuga je smrt, bolest. Isto kao što je i rat pojava koja donosi smrt. Dakle gledajući racionalno za svakog čoveka poziv da se iz jedne daleke zemlje, u ovom slučaju osmanske, koja sa Crnom Gorom nije imala nikakve dodirne tačke niti sporove krene u osvajanje Crne Gore, racionalno ne može biti pozitivno protumačeno ni od samih muslimana – Osmanlija a kamoli od crnogorskih Srba. Jedini odgovor čime su muslimani bili motivisani da napadnu Crnu Goru nalaze se u prethodnom ajetu jer svi muslimani znaju da: „Kada Alah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo do po svom nahođenju postupe. A ko Alaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo sa pravog puta.”
Sveta knjiga islama veli: „Nevjernici su oni koji govore: Bog je – Mesih sin Marjemin...” ili „Nevjernici su oni koji govore: Alah je jedan od trojice! A samo je jedan Bog.” Kako vidimo, zbog učenja o Svetom trojstvu hrišćani se lako mogu proglasiti nevjernicima i onda im slijedi fizičko istrebljenje. Praktično je na osnovu ovih ajeta vršena eksterminacija nemuslimana na područjima koje je osvojila osmanska država. Tako je sultanat Rum, dakle Rimski sultanat, oslobođen od Rimljana, u stvari pravoslavnih Grka. Tako su istrebljivani Jermeni, npr. 1897. i 1915. godine. Islam, odnosno predstavnici islamske vlasti na području današnje Crne Gore, koja u Njegoševo vrijeme nije bila obuhvaćena tim pojmom, dakle islamsko-osmanske vlasti iz Skadra, Podgorice, Nikšića, Kolašina itd. prijetile su da zatru Crnu Goru i da u njoj zabrane zvonjavu crkvenih zvona. Crna Gora je dakle bila ugrožena zato što je pravoslavna, a ne zato što je srpska. I to Njegoš savršeno zna i kaže u pismu Mehmed Rešid paši: „Jošt kad je carstvo srpsko na polju Kosovu palo i nevoljno pod igo tursko došlo, od onoga doba do danas Crna Gora nepresječeno je kako svoju nezavisimost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode i nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati šta je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti.” Njegoš pokazuje ono što je kao dijete naučio, da je na polju Kosovu pravoslavna srpska država, njegova država, pala pod „tursku” vlast i da se Crna Gora od tada bori da sačuva svoju nezavisnost da bi sačuvala srpstvo i pravoslavlje. Zato što su srpstvo i pravoslavlje tako sliveni da jedno bez drugog ne postoje. I dalje Njegoš nastavlja: „Crnogorci, koji su više od 400 godinah svagda mužestveno neprijatelje od sebe odbijali, a samo da slobodu i nezavisimost u ovijem bezplodnijem i pustijem krševima sačuvaju i da slobodno i po zakonu svome žertvoprinošenija mogu sovršivati i Gospodu Bogu prinositi, koji će vazda držati stranu pravednijeh i njima na pomoći biti.”
Jasno da jasnije ne može biti! Njegoš pokazuje da mu je, od momenta kada je počeo da razumijeva svet oko sebe, bilo jasno da je osnovni cilj koji njegovi sunarodnici i jednovernici imaju, sloboda da mogu da slobodno ispoljavaju svoju pravoslavnu vjeru i da je cilj islama da ih u tome spriječi. Njegoš nimalo nema sumnje da je vjera koju on i njegovi sunarodnici ispoljavaju pravedna i zato se uzda u božju pomoć. Odgovarajući na prijetnje koje je Mehmed Rešid-paša uputio Crnogorcima obećavajući da će ih satrti i učiniti delom dar al islama, kakva je Podgorica, koja dakle nije Crna Gora koju Crnogorci tada ne smatraju Crnom Gorom, Njegoš poručuje: „I to Vam javljamo da ovo nije prvi put da se Podgoričani i Crnogorci biju nego može biti stoti, a sve za to što Podgoričani na tvrdu Božju vjeru nevino sijeku Crnogorce.” Pokazuje se ovim da Njegoš savršeno poznaje muslimansko ponašanje i razlog zašto podgorički muslimani krše svoje zakletve. Oni to čine jer ne smatraju hrišćane ljudskim bićima, ravnim sebi. Stoga se njima data zakletva ne mora ni održati.
Pisma koja citiramo jasno pokazuju šta su najviši funkcioneri islamsko-osmanske države poručivali Njegošu i kakvu su mu budućnost predviđali. Odgovarajući Mehmed-Rešid paši Njegoš veli: „Što li nam pak sada prijetite da ćete na nas silnu vojsku poslati i nas sve istrijebiti, to je samo u ruci svemogućeg Boga, koji upravlja sudbom čovječijom i, koliko se god Vi uzdate na svoju silu, toliko se mi uzdamo na božiju, koja nas je toliko vrijeme branila da nas neće ni sad ostaviti.“ Iz svega rečenog vidimo da visoki funkcioner predvodnika čitavog islamskog svijeta halifa i sultana Mahmuda Drugog (1808-1839)3 Mehmed-Rešid paša prijeti da će istrijebiti sve crnogorske Srbe. Prijeti to u ime islama a njegovu prethodnicu čine podgorički, spuški, kolašinski, nikšićki muslimani. Srbi koji prihvataju da unište svoju rođenu braću samo zato što žele da očuvaju pravoslavlje. Pa kakav onda stav treba da ima bilo ko, prema takvoj verziji, bilo koje vere, koja prijeti da ga uništi? Da joj pjeva hvalospeve i da uživa kao hipnotisana žaba dok je zmija guta?
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.