Opis boravka 2011. godine u Carskom gradu – Beču – profesor Lakić počinje rečenicom: „Odavde počinje Balkan“, zatim nastavlja: „Beč je grad istorije; više njemačke i evropske, nego naše balkanske. Imam u vidu poznate riječi još poznatijeg austrijskog državnika Meterniha da Balkan počinje iz centra Beča, koji se dobro vidi sa prozora moga prebivališta u Beču. Nisam se stanio ovdje zato što sam profesionalni istoričar. Pokušavam da s osloncem na struku proniknem u suštinu ovih riječi.
U svakom slučaju, Beč je odista „prekrasan grad“ , kako su ga doživljavali mnogi doseljenici iz naših ju-krajeva. Beč je takav uvijek bio. Možda nekad čak i više, nego sada. Prekrasnim ga i danas čine njegove starine; u prošlosti Habzburška monarhija je bila velesila sa preko 30 miliona stanovnika. Danas ih ima tri-četiri puta manje. Ali je Beč i dalje svjetska metropola.
Mnogi naši stvaraoci živjeli su u Beču: školovali se, studirali ili prosto stvarali, tekli intelektualnu karijeru. Među njima su Vuk Karadžić, Branko Radičević, Njegoš, Đura Daničić, Dositej Obradović, Ivan Mažuranić, Ilarion Ruvarac – rodonačelnik srpske kritičke istoriografije, enciklopedista Stanoje Stanojević, Valtazar Bogišić, Jovan Cvijić i drugi. Dositej Obradović bilježi da „ šest polesnih i radosnih godina prođe mi u Beču“. Svi su se oni usavršavali u Beču. I objavljivali. Najviše VuK Karadžić, pa Branko Radičević. I Njegoš je 1847. u Beču objavio Gorski vijenac, na kome se pominje ime Jugoslavija čak 70 godina prije njenog konstituisanja za suverenu i međunarodno priznatu državu. Kad sve to znamo, ovaj velegrad nam nekako biva bliži i prisniji. Intimnije ga doživljavamo. I danas u Beču živi velika skupina BalkAnaca, najviše Srba, oko 180.000. Tako je Beč, poslije Čikaga, najveći srpski grad – u inostranstvu.
Istorija odavno korača pločnicima ovoga prelijepog grada. Naravno, sa brojnim turistima kojih je, izgleda, čak i više od žitelja grada. U najstrožem centru – Ringu, pješačkoj zoni – opslužuje ih od 60 do 70 fijakera, uglavnom u crveno-crnom ruhu... Prolazim pored prelijepih palata i spomeničkih kompleksa, kao što su Šenbrun, Prater i drugi. Impresioniraju ljepotom Dvorac Habzburgovaca, Parlament, Rathaus, Ruska crkva – jedna od najljepših, nedavno podignuta u slavu Svetog Nikolaja. Divan je i spomenik Crvenoj armiji. Beč odista ima puno zelenih površina – gradskih parkova. Ali mu nedostaju bulevari sa drvoredima, pa se stiče utisak da je prenatrpan građevinama, kao, recimo, centar Atine. Na starinu se skladno naslanjaju nova zdanja sadašnjih institucija OUN, kojih je puno u Beču, zatim turističkih objekata... U traganju za istorijom u Beču, zadržavam se kod palate Belvedere. I ona nam nudi poučnu priču. Ovdje je potpisan 25. marta 1941. godine akt o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu Rim – Berlin – Tokio. Naš tadašnji ambasador u Trećem Rajhu Ivo Andrić bio je potpuno zaobiđen, pa je ponudio ostavku – što nije prihvaćeno. Manje se zna da je naš diplomata imao korektne odnose s Geringom i da je spasao sigurne smrti preko 2.000 vrhunskih poljskih intelektualaca. O tome sam govorio na naučnom skupu u Krakovu. To prisutni nisu znali, ali mi se čini da su me prilično ravnodušno prihvatili, iako je to bila priča za ponos i našeg Andrića i ondašnje Poljske. Možda i zato što sam izlagao na ruskom jeziku, koji nije bio – zvanični radni jezik.
No, vratimo se Belvederu i tom vremenu. Ondašnja Evropa slavila je naš 27. mart 1941. godine – kada je Jugoslavija poništila pakt od 25. marta i oborila dotadašnju vladu. U Beogradu su izbile veličanstvene demonstracije. I u Crnoj Gori, naravno. Evropska štampa je pisala: Ovo je prvi pošteni šamar Hitleru! Jugosloveni su bacili Hitlerov „novi poredak“ – na đubrište istorije, gdje mu je i mjesto. Bravo Srbi! Vaš primjer će slijediti svi slobodoljubivi narodi svijeta! Ovaj podvig vam Evropa neće nikada zaboraviti! I nije! U Beču sam bio kada je ta ista Evropa stavila embargo na prijem Srbije za članstvo u Evropskoj uniji, a Crnoj Gori postavila rok – ad calendas grecas! Stara dama je poručila da još nismo zreli za Evropu. I još nam kažu – zaboravite prošlost i okrenite pogled u budućnost. A da nije bilo i ovakve prošlosti, vjerovatno ne bi ni Evropa imala ovakvu sadašnjost“, zaključuje akademik Lakić u svom putopisu.
(KRAJ)
Priredio:
dr Vukić Ilinčić