PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Petrovićev izraziti književni talenat se ogleda ne samo u velikom broju pisanih sastava, najvećim dijelom naučnog i stručnog karaktera, već i u njegovim sugestivnim i literarno oblikovanim putopisima, reportažama, esejima i drugim napisima. Ako se navede podatak da je, recimo, samo kao stručnjak i naučnik objavio 257 radova, onda se može zaključiti o kakvom se obimnom poslu tu radi. Istina, kod ovog stvaraoca je teško napraviti strožiju i jasniju razliku između naučnih i stručnih radova, ali su svi oni veoma skladno i elegantno napisani sa izrazitim smislom za pismeno, jasno i precizno, ali i literarno oblikovanje i izražavanje. Treba napomenuti da se Petrović od mladićkih godina intenzivno i neprekidno interesovao za lijepu književnost, još iz gimnazijskih dana (podsjećamo da je tada gimnazija počinjala nakon četvorogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja), u vrijeme kada je veoma strasno čitao mnoga djela namijenjena omladini, ostajući joj vjerni poklonik do kraja života. Pored klasika svjetske književnosti uvršetnih u okvir obavezne školske lektire, u njegovim rukama su često bile knjige zabavnog i avanturističkog karaktera, što je kod mladog Petrovića podsticalo maštu i želju da se i on samostalno prihvati nekog velikog poduhvata.
U biblioteci Poučnik, Srpske književne zadruge 1940. godine, izlazi Petrovićeva knjiga Roman jegulje, koja je imala 187 štampanih strana, a čiji prvobitni naslov je bio Istorija jegulje. Tom knjigom se, zapravo, zaokružuje njegov ciklus od pet djela, koja su nastala tokom njegovih putovanja po širokim okeanima, posebno kao rezultat prethodnih naučnih ispitivanja nastalih na tim putovanjima. U navedenim knjigama se najpotpunije iznose sva Petrovićeva iskustva i zapažanja, koja je on vidio i doživio kao član uglednih naučnih ekspedicija. Iako je ovdje riječ prije svega o poučnoj i popularnoj literaturi, namijenjenoj mlađoj populaciji i ljudima zainteresovanima za pomorstvo i robolov, on pomno i znalački iznosi niz veoma značajnih i literarno uobličenih pojednosti koje zaslužuju naslov: Roman o jegulji. Da kažemo samo da je riječ o jegulji, ribi koja se, inače, javlja u preko 500 posebnih vrsta. Treba napomenuti da su to ribe koje imaju vitko i izduženo tijelo, obično bez krljušti. Jegulje, inače, žive u svim morima, ali ih ima i u slatkovodnim vodama, a žive kao grabljivice, dok im se dužina kreće od 10 centimetara do tri i po metra. Zanimljivo je napomenuti da upravo te slatkovodne jegulje imaju dvije posebne faze u svom razvoju: najprije, do zrelosti, žive u slatkim vodama, a zatim se vraćaju u more gdje se mrijeste Njihovo mjesto za mriješćenje se nalazi u sjevernom dijelu Atlantskog okeana, blizu američke obale; njihove larve se potom razvijaju i prenose Golfskom strujom do evopske obale gdje dobijaju novi oblik. Poslije toga napuštaju okeansku vodu i odlaze u slatkovodne slivove, da bi tu nastavile svoje sazrijevanje i život.
Petrovićev Roman jegulje predstavlja izvanredno zrelo i uspješno literarno i popularno djelo. Nije riječ samo o posebnom pristupu i razmatranju životnog puta jedne od najčudnovatijih vodenih životinja, već i o nastojanju da se osvijetle neke vjekovne tajne, koje su neprekidno interesovale biologe i ribolovce. Pisac tu daje izanredno pronicljiv i sveobuhvatan prikaz jegulje, pri čemu iznosi veliki broj sopstvenih zapažanja, opservacija i zaključaka.
Mihailo Petrović je bio takođe i veoma talentovani muzičar. U ranoj mladosti je zavolio violinu i naučio da svira taj lijepi i ganutljivi muzički instrument. Kasnije se nije odvajao od tog instrumenta i, slično znamenitom Albertu Ajnštajnu, uvijek ga uzimao u ruke i svirao neke samo njemu svojstvene melodije. Muzika je, tako, postala i trajno ostala sastavni dio njegovog života i mnogi ljudi, ali i prijatelji, su ga gotovo više poznavali kao vrsnog violinista, nego kao znamenitog matematičara. S druge strane, najšira javnost ga je poznavala kao pasioniranog ribolovca – alasa, tako da je Mika bio omiljena ličnost starog Beograda. Kada bi se zamorio od rješavanja teških matematičkih problema, Mika bi prihvatao violinu i svirao lijepe i tople narodne melodije. Njegova muzika je, zapravo, predstavljala njegovanje i unekoliko modifikovanje mnogobrojnih starih izvornih narodnih pjesama i melodija koje su bile gotovo zaboravljene. Veliki broj njegovog izuzetno bogatog i raznovrsnog repertoara, su bile malo poznate narodne melodije koje je ovaj velikan čuo i zapamtio, a potom i interpretirao.
O tome kako je Mika zavolio muziku, kako je počeo njome da se bavi, kako je, najzad, osnovao i svoj sopstveni orkestar nazvan Suz, detaljno govori njegov prijatelj i stalni član tog orkestra Jelenko Mihajlović (1869–1956), koji je po struci bio seizmolog, ali je dugo obavljao dužnost profesora i rektora Više pedagoške škole u Beogradu. Bio je takođe i direktor Seizmološkog zavoda Srbije. Mihailović pripada najužem krugu dugogodišnjih drugova i prijatelja Mihaila Petrovića, pa je dobro poznavao njegove životne prilike i navike. Odmah poslije Drugog svjetskog rata, J. Mihailović je zajedno sa prof. Milutinom Milankovićem objavio knjigu Mika Alas, u izdanju Kosmosa (Beograd, 1946), u kojoj se nalaze mnogi veoma zanimljivi i korisni podaci i događaji.
(NASTAVIĆE SE)