Piše:DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ FILMSKII TV REDITELj
U svom drugom filmu je dosta postigao i zato nimalo ne iznenađuje što se mnogi sineasti kolebaju između „Nule iz vladanja” i „Atalante”, kada je riječ koji je bolji ili značajniji film. Sasvim je izvjesno da je to relativna i naravno, subjektivna stvar. „Atalanta” ima vrijednosti koje ne nalazimo u ovom prvom, ali je u tom osvajanju slobode i naglašavanju prava na subjektivan i ličan film „Nula iz vlađanja” imao više odjeka.
Ohrabrivao je sve one koji su smisao stvaranja tražili u obračunavanju sa tradicionalizmom, pokornošću i ustaljenom redu stvari i želji da se upravo putem filma umiješaju ne samo u svijet umjetnosti već i u sam život, tražeći tako i za njega i za sebe istinu i smisao. Vigo je umio da se pobuni u pravom trenutku, nikada nije pravio kompromise zato što je bio poražen ili što se osjećao nemoćnim, istrajavao je na svom viđenju filma, sav se davao jednom zanosu, ne razmišljajući šta će doći kasnije.
Umro je suviše mlad da bi pokazao sve što može. Po ovome što je stvorio ostao je simbol svih onih koji u umjetnosti traže sebe i u sebi vrijednosti umjetničkog stvaranja, veliko je ohrabrenje za mlade sineaste i značenjem svojih filmova svrstao se u red ličnosti u svijetu filma tridesetih godina. Zato je i danas svojim idejama i djelom toliko blizak mladim rediteljima, jer ih upozorava da ne počinju konformizmom i da kroz pobunu i istinski stvaralački čin traže svoj umjetnički integritet i novu harmoniju filmskog izraza. Sa poznatim ruskim snimateljem Borisom Kaufmanom, bratom Dzige Verlova, realizovao je film „Povodom Nice” (1929). Osnovao je klub ljubitelja filma, okupljao je i družio se sa mnogim mladim sineastema u Francuskoj i Belgiji. Za seriiju „Živi dnevnik” 1931. godine realizovao je dokumentrani film o plivačkom šampionu „Taris, kralj vode”. Zatim su slijedila njegova dva jedina, igrana filma. Preminuo je u toku završavanja montaže „Atalante” u svojoj 29. godini. Danas je Žan Vigo simbol francuskih filmskih klubova, a njegovo ime nosi i jedna od najuglednijih filmskih nagrada u Francuskoj. Film „Nula iz vladanja” je anarhistički poziv na pobjedu djece nad odraslima, ali je u prvom redu san i bolno sjećanje ostavljenog, neshvaćenog i progonjenog djeteta. Filmske poezije rijetkih kvaliteta ima u pobuni u školskoj spavaonici s jastucima što lete naokolo, kao i njihove duše i njihovi snovi, nasuprot odmjerenim kretanjama učenika u bijelim košuljama. Mladi Vigo napada građanski program vaspitanja time što ismijava njegove predstavnike. Ali komičnost ovog filma skriva duboku gorčinu i tugu. U suštni „Nula iz vladanja” sa svojim napadima na sve instance autoriteta, škole, policije, pa čak i crkve nije daleko od bogohuljenja izraženog u filmu kao što je „Zlatno doba”.
„Nulu iz vladanja” je poslije pojavljivanja zabranila francuska cenzura i tek poslije 1945. je ponovo dozvoljeno javno prikazivanje tog filma.
U tom filmu izvršena je hrabra provokacija, koja se sprovodi na planu sadržaja i na planu forme: eksperimentiše se sa sloumoušnom, animacijom i trik fotografijama na čudesan način. Vigo je poprimio nešto od avangarde Luisa Bunjuela i Rene Klera, ali je razvio i specifičnu ličnu estetiku kao što je „akvarijumski snimak”, klaustrofobični prostor u kome sa svih strana iskrsavaju neobične prikaze, predstavlja film kao magičnu umjetnost.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.