Piše:DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ FILMSKII TV REDITELj
Za Vigoa film koji nije ličan ne pruža reditelju da shvati sebe, a još više sopstvenu realnost. Otud njegova gorka poezija izbija kroz te stilizovane metafore, u kojima je važno ne samo ono što je opšte i činjenica, već i pojedini predmeti i svakovrsni detalji, promjena svjetla, trenutak u kome se nešto snima ili događa, umije da pripremi atmosfera za nešto što je izuzetno značajno, ponekad ide u krajnost, zamagljuje stvari, mistificira, modelira, po sopstvenoj ćudi ili razvija teze sa nevjerovatnom tačnošću. Izvjesne fenomene ne želi da objasni, preko nekih svjesno prelazi, zavisno od svega toga usklađuje i ritam, pomjera dimenzije, naglašava svoju aktivnost u samim odnosima - njegova lična shvatanja postaju dominantna u svakom kadru. Sve su to samo dokazi onog što želi ili namjerava, pa unaprijed određuje i karakter svome filmu. U njemu ima nešto od nadrealizma, ali i sasvim realistično uređenih kadrova. Ne može se tvrditi da je potpuno lišen psihologije, ali je do te mjere subjektivna stilizacija da ona djeluje kao konstrukcija.
Dječaci u njegovom prisustvu izvode pobunu onako kako bi je on izveo, te je prisutan čak i u njihovim neposrednim reakcijama. Tom pristrasnošću Vigo dostiže zadovoljavanje svojih strasti ali, istovremeno, i smisao za koji vjeruje da proističe iz samog stvaralačkog čina. Ovaj film je dušu dao da se pusti studentima nepripremljenim za ono što će vidjeti: potpuna frontalna golotinja, oštar, pa čak i vulgaran humor, antireligijski stav, insistiranje na erotizmu. Međutim, film nadilazi prosti dualitet mladosti i autoriteta (za razliku od proizvoljnog rimejka iz 1968., kroz svoju viziju polimorfne pervertiranosti od koje se ne može pobjeći. Čak i najkrući profesori ovdje su uvrnuti i potajno divlji u srcu.
O ovom Vigoovom filmu napravljene su mnogobrojne analize, istraženo je sve o tome kako je nastalo, kakav je bio njegov odnos prema dramaturgiji bezvučnog i zvučnog filma, kako je redigovan dijalog, šta je učinjeno sa muzikom Morisa Žobera, gdje je sve reagovala cenzura i zašto film nije mogao da se pojavi pred publikom sve do četrdeset i pete godine. Pa ipak, sam Vigo nije do kraja objašnjen. To je bila velika strast, gotovo neviđena želja za slobodom, pojačavanje snage izraza, ubijeđenost da je filmski izraz unutrašnja potreba i stvaralačko djelovanje samog reditelja i zato se ne može svesti na zanat i rutinu.
Ovaj subjektivni odnos prema mogućnosti filma Vigo je uvijek doživljavao kao svoj odnos prema svijetu. Nije mogao da se zadovolji samo stvaralačkim postupkom koji bi bio lišen komunikacije sa gledaocima zato je u sebi našao dovoljno valjanih razloga i motiva da već u sledećem filmu „Atalanta” još više naglasi svoju vezanost za sav život i svijet u kome traži i sebe. Shvatio je da su žestina, pamfletizam, karikaturalnost, razna pretjerivanja i sasvim proizvoljne stilizacije ono što mu stoji na putu do bioskopskih dvorana. Bilo mu je stalo do drugih, do te neposredne povezanosti sa samom stvanošću; zato je i odbijao prigovor da pravi filmove samo radi sebe samog. Otud je i naglašavao svoju zainteresovanost za što kompleksniju sliku o onom što osjeća pa je tako ovaj novi film već dobio svoju plastičnost, jednostavnost, smirenost, složeniji glumački izraz, osmišljeniju montažu i suptilnije kadriranje lišeno svake pomodnosti i blještavih efekata kako bi njegovo djelo postalo što potpunija iluzija o samoj stvarnosti.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.