Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Ovom prilikom poklonićemo pažnju jednom broju onih muslimanskih književnika-pjesnika koji su se smatrali Srbima muslimanske vjere i svoj književni opus prezentovali najčešće ćirilicom. To svoje vraćanje korijenima potvrđivali su u svom ličnom, svakodnevnom životu i u svojim književnim djelima. Među tim muslimanskim književnicima posebno mjesto pripada Omer-begu Sulejmanpašiću–Despotoviću, Avdu Karabegoviću Hasanbegovom, S Avdu Karabegoviću Zvorničkom i Osmanu A.Đikiću.
Vezujući se otvoreno i hrabro za svoje srpske korijene, Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović nije krio da je njegov predak bio srpski vlastelin Despot Mihailo. Taj njegov predak je poslije islamiziranja postao Alipaša. Njegova porodica je dala deset turskih paša i jednog seraskera. Predak mu je bio i poznati Sulejman-paša Skopljak (to Skopljak je dobio po mjestu rođenja, Uskoplje kod Bugojna). Omer-beg je rođen 1870. godine u Odžaku kod Bugojna. Školovao se u Bugojnu i Sarajevu gdje je dugo boravio i bavio se književnim radom. Mnogo je propatio i stradao zbog svojih ubjeđenja da pripada srpskom nacionalnom korpusu. Bio je stalno na udaru ondašnjih muslimanskih fundamentalista. Austrougarska okupaciona vlast i lično Benjamin Kalaj podržavali su napade na njega. Jednom prilikom okupatorska vlast ga je protjerala iz Sarajeva u Bugojno i samo zahvaljujući zaštiti moćne i ugledne porodice nijesu smjeli da ga osude i strpaju u zatvor. I pored tolikih napada i progona, pa čak i proglašavanja ludim, Omer-beg nije odustajao od svojih uvjerenja. Umro je uoči Prvog svjetskog rata u 44. godini svog burnog i teškog života. Onda kada je mogao najviše dati otišao je taj rodoljubivi intelektualac i pjesnik. Sahranjen je pored džamije u selu Veseloj kod Bugojna. Za života je ostavio amanet da se na njegovom nišanu, nadgrobnom kamenu, iznad uobičajenog arapskog teksta napiše ćirilicom: „Omer-beg Sulejmanpašić, srpski pjesnik“. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše su izbrisale taj ćirilični natpis.
Omer-beg Sulejmanpašić–Despotović predstavio se široj javnosti 1897. godine sa pjesmom „Srpstvu“ koju je objavila mostarska „Zora“. Pjesma je „sijevnula kao munja, njen blijesak je dopro do Carigrada, Beograda, Vršca, Novog Sada, Beča“.
U toj pjesmi je srpstvu zapjevao pravi koljenović koji je poticao iz jedne od najstarijih i najuglednijih muslimanskih porodica sa prostora bivše Jugoslavije. Omer-beg je, kao i drugi pjesnici Srbi muslimanske vjeroispovijesti, sigurno bio pod snažnim utiskom „bratske topline“ koju je širilo Društvo „Sveti Sava“ iz Beograda.
To društvo je svoj rad zasnivalo na poruci: „U njegovom kolu može da radi svaki Srbin, živio on na ma kojem kraju naše otadžbine, bio on ma koje vjere, ma koje političke ispovijesti“. Programsko načelo Društva „Sveti Sava“ bilo je ona čuvena krilatica Vuka Stefanovića Karadžića: „Brat je mio koje vjere bio“. Društvo „Sveti Sava“ u Bosni i Hercegovini djelovalo je preko svog Odbora za Bosnu i Hercegovinu i Privremenog odbora za škole, kao i preko razgranate mreže svjih povjerenika.
Srpska inteligencija, kao već i brojni i afirmisani srpski književni listovi su „bratski i raširenih ruku“ prihvatili saradnju i književne radove svoje muslimanske braće. Ta prva Omer-begova pjesma je veoma karakteristična patriotska pjesma objavljena u mostarskoj „Zori“ pod naslovom „Srpstvo”. U knjizi „Prilozi prošlosti Stare Raške”, ona je objavljena u cjelini, a ovdje donosimo njenu prvu strofu:
Iz mog srca, iz plamenih grudi,
iz uzdaha, iz duše i snova,
Tebi Srpstvo, moja srećo draga,
leti evo, laka pjesma ova.Zbirka pjesama „Pobratimstvo”, koja je publikovana u Beogradu 1900. godine, izazvala je posebnu buru. U toj zbirci su osim Omer-begovih štampane i pjesme Osmana A.Đikića i S Avde Karabegovića Zvorničkog. Iskreno rodoljublje mladih muslimanskih pjesnika bilo je pozdravljeno i hvaljeno u srpskoj štampi. U muslimanskim listovima, koji su bili pod strogom kontrolom režima Benjamina Kalaja, ovi pjesnici su napadani zbog svog srpskog nacionalnog opredjeljenja i patriotizma. U oštrim i grubim napadima isticali su se listovi „Bošnjak“ i posebno „Behar“. Optuživali su ove mlade pjesnike-patriote za izdaju i vjerolomstvo iako oni nikada nijesu napustili svoju islamsku vjeroispovijest, a nacionalno su i bili Srbi, što u njihovim porodicama nikada i nije bilo zaboravljeno.(NASTAVIĆE SE)