Petar Ilič Čajkovski je najpopularniji kompozitor romantičar svih vremena. Ali, njegov život bio je obavijen tajnovitošću duže od sto godina. Zlosrećni genije je bio opsesivan i pun krivice i samoprezira.
Cijelog života ga je mučila želja za zabranjenom ljubavlju. Njegova smrt je vjerovatno najveća misterija u istoriji muzike. Ovo je njegova biografija.
Šestog novembra 1893. godine, najveći živi ruski kompozitor bio je na samrti. Skoro sto godina se vjerovalo da je Čajkovski umro od kolere koju je dobio popivši čašu neprokuvane vode.
Teorija o smrti od kolere najbolje je potkrijepljena i ima najviše smisla. Ali, ne slažu se svi. Glasine su počele da se šire još u ono vrijeme. Nije bio hrabar. Bio je nježan čovjek. Možda je u tom trenutku mislio da je samoubistvo jedini izlaz. A sadašnji dokazi upućuju u još zlokobnijem smjeru.
Kolera se ne uklapa iz više razloga. Arsenik se uklapa. Sve je moguće, jer su neobični život i neobična smrt Čajkovskog opčinjavali biografe sto godina. Ubrzo posle njegove smrti, pisma i dnevnici Čajkovskog su sklonjeni. Tako je bilo i tokom sovjetske ere. Samo nekoliko ljudi ih je vidjelo.
Život ruskog nacionalnog junaka bio je previše egzotičan za narod. Nije mogao da javno kaže da je homoseksualac jer bi to, na neki način, bilo prihvatanje te činjenice.
Čajkovski je jednako snažno volio Rusiju i želio da pobjegne od nje. Veći dio života proveo je neprekidno putujući, nigdje ne provodeći duže od nekoliko nedjelja odjednom. Njegovu ljubav prema životu pokretalo je ono što je zvao svojom sramnom tajnom – njegova homoseksualnost.
Vjerovatno je primio poruku da je to loše i veoma se stidio. To je moguće. A osjećaj stida može jako uticati na naše izražavanje i razvoj. Čajkovski je bio opsjednut mladošću i ljepotom. Cijelog života je tražio vezu kakvu je znao da ne može imati. Na njegovu nesreću, predmet požude su bili momci. I to na granici između dječaka i mladića. Prema svom sestriću je osjećao ogromnu privrženost i ljubav.
Stalno ga je mučila žudnja za nečim što ne može i ne smije da ima. Čajkovski je bio u svom elementu dok je kružio Evropom u ljubičastim rukavicama, svilenoj kravati i ručno šivenom odijelu. Ali, njegova radost pretvorila se u krivicu i mržnju prema sebi.
Veoma se trudio da sakrije svoju homoseksualnost, jer je mislio da je opasna, ali to mu je stvaralo osjećaj krivice. Muzika je tom napaćenom čovjeku bila opuštenje i utjeha. Ali, nikad se nije oslobodio svojih demona. Patio je od veoma ozbiljnog oblika depresije, koji često prate misli o samoubistvu kao izlazu. Žudio je da bude prihvaćen i da živi normalno, ali je živio na ivici, praveći životne greške i emotivne ispade.
Takva raspoloženja su pokrenula stvaranje nekih velikih djela. Kao da nam je poručivao da razumije ono kroz šta prolazimo i to da je život pun izazova. Da razumije teškoće, sukobe, radosti, čuda i sve divne stvari u životu, ali da umije da cijeni i nepredvidive i fatalističke stvari u životu.
Čajkovski je često odbacivan kao sentimentalista, ali bio je istinski buntovnik, čovjek ispred svog vremena. Genijalan je jer je njegova muzika našla put do naših osjećanja. Njegova muzika ne izražava samo pozitivne stvari, već i razočaranja, bol i krhkost ljudskog stanja.
Ljudi vole njegovu muziku jer ne mogu da odole tome što u njoj čuju tako snažnu ganutljivost.
Čajkovski je slavu u Evropi i Americi stekao za života. Ali, to je donijelo novi pritisak i umro je na vrhuncu slave. Njegova smrt je bila zanimljiva koliko i kratki, izuzetni život.
Petar Ilič Čajkovski rođen je 7. maja 1840. godine u Votkinsku, u zabačenom dijelu Rusije, Otac mu je bio uspješan inženjer. Dobar i brižan porodični čovjek. Majka je bila nestabilna kulturna žena francuskog porijekla. Ona je Petra upoznala s muzikom.
Nije bio čudo od djeteta, ali je bio veoma nadaren. Od ranog djetinjstva reagovao je na muziku. Priča se kako je poslije zabave na kojoj je bilo dosta muzike nađen uplakan u svojoj sobi kako lupa glavom i viče kako ne može da izbaci tu muziku iz glave i zaspi.
Mladi Petar je bio velikodušan i dobar, ali veoma osjetljiv. Često je plakao, ali je bio miljenik porodice. Bio je i nesigurno dijete. Bio je veoma vezan za svoju depresivnu i hipohondričnu majku. Vjerovatno je još tada često bio odbacivan kad mu je majka bila emotivno nedostupna. Najgore što je moglo da se desi osmogodišnjen Čajkovskom jeste odlazak u internat. Morao je da ostavi porodicu i voljenu majku.
(Nastaviće se)
Piše: VESELIN LAZAREVIĆ