Piše:Milica Kralj
Najporočnija djevojčica Francuske, šarmantni mali monstrum – ta čudesna neponovljiva Fransoaz Sagan! Sve je probala. Sve doživjela. Svuda je bila. Pisanje je svakako bilo na nezamjenljivom prvom mjestu njene liste životnog ludila:
„Otkrila sam da nikada ne stižemo, da ću uvijek stizati samo do pola puta, do polovine uspona, do hiljaditog dijela putanje koju bih voljela da savladam; otkrila sam da ljudsko biće koje zamjenjuje Boga, ili ga ne zamjenjuje, koje je dostojno povjerenja ili ne vrijedi ništa, koje je tek prašina i čija je savjest sveobuhvatna, otkrila sam da je to ljudsko biće moja jedina lovina, jedina koju nikada neću uspjeti da dostignem, ali koju sam vjerovala da mogu da dotaknem ponekad, u trenucima velike sreće što ih pruža sposobnost pisanja. Otkrih isto tako čitajući Prusta, otkrivajući to čudesno ludilo pisanja, tu nesavladivu strast uvijek savlađivanu, otkrih da pisati nije tek prazna riječ, da to nije jednostavno.“
Živjela je u skladu sa sopstvenim načelima: „Sačuvaj me, Bože, fizičkih patnji, za moralne ću se sama pobrinuti.(...) Dobra je stvar biti uspješan dok si mlad. Tada možeš iskakati iz društvenih okvira. Društvo je za mene bilo samo dekor. Nikada nisam morala da se borim!“
Svjetski poznati bestseler „Dobar dan, tugo“ napisala je sa osamnaest godina i stekla ogromnu slavu. Osvojila je ne samo Pariz, već najširu čitalačku publiku i to na samom početku književne karijere.
U narednim godinama, jedan za drugim, ređali su se romani: „Volite li Bramsa“, „Izvjestan osmijeh“, „Modrice na duši“, „Razbacana postelja“, „Zamak u Švedskoj“, „Malo sunca u hladnoj vodi“, „Za mesec, za godinu“, „Ulizica“, Čudesni oblaci, „Razvodnjena krv“, „Modrice na duši.“
Osim romana pisala je i romansirane biografije poznatih žena, pozorišne scenarije, šansone, memoare...
Književna kritika joj je zamjerala da je čitavog života pisala jednu te istu knjigu, knjigu o evropskom džet-setu, sa junacima čije se ljubavi završavaju tragično. U stvari, ono o čemu je Fransoaz Sagan pisala bila je usamljenost, da strahovita samoća koju je ispunjavala pisanjem.
„Pisati s velikom lakoćom, a uvijek imati potrebu za ogormnim sumama novca – ta kombinacija ne donosi ništa dobro – govirila je o iskustvu žene koja se nosila i sa lakoćom stvaralačkog isukstva ali i sa velikim količinama novca koji odvode u životni hazard.
Franosaz Sagan, miljenica francuske čitalačke javnosti, rođena je 1935. godine na jugu Francuske, kao najmlađa od troje djece u porodici Koarezovih.
Bila je impulsivno i svojevoljno dijete koje je rano počelo da piše. Prezime Sagan joj se samo nametnulo posle iščitavanja djela Marsela Prusta, jednostavno „pozajmila“ ga je od Prustove omiljene spisateljice i junakinje – princeze de Sagan.
Uspjela je da ostvari svoje snove već posle prvog romana „Dobar dan, tugo“: otišla je u Pariz, otkrila barove, kafee, bioskope, alkohol, drogu, brza kola, kockarnice; mijenjala je ljubavnike nevjerovatnom brzinom ostajući dosledno nevjerna dvojici muškaraca sa kojima je bila u braku. U drugom braku dobila je sina. U kazinima je uvijek igrala na svoj srećan broj 8 i 1958. godine dobila je 80 000 franaka za koje je dan kasnije kupila zamak. Govorila je da se „novcem ne kupuje sreća, ali radije bih plakala u jaguaru nego u autobusu.“
Otkrila je malo ribarsko seoce Sen Trope na Azurnoj obali, koje je zahvaljujući njoj i njenim prijateljima, kao što su Rože Vadim, Brižit Bardo, Žilijet Greko, Fransoa Miteran, Žan Pol Sartr,Simon de Bovoar... postalo mondensko letovalište.
(Nastaviće se)