Piše:Milica Kralj
Ne znam da li je uopšte mogla da nađe bilo kakvu utjehu u vjerovanju da Bog broji ženske suze i to baš one suze kojima pjesnikinje oplakuju ono što se najdublje i najtužnije ispašta – sopstvenu drugost, izdvojenost iz najraskošnijeg dijela života, iz onog dijela realnosti od kojeg su se rane otvarale, ožiljci produbljivali, a sopstveno lice zagnjureno u samoogledanje nestajalo i pretvaralo se u talas više, u valove nemira izdvojenog ostrvceta ženskog pola: „Ovdje je nemir i teskoba. Ovdje je mrak. Svjetlost je ćudljiva. Ovdje je patnja. Šta to pokreće lišće? Šta to pokreće moje srce? Igram. Talasam se...”
Virdžinija Vulf, engleska spisateljica, po snazi i dubini djela bez premca, uzela je svoju patnju i svoj nemjerljivi i nesavladivi životni teret, pridodavši mu i džepove pune kamenja i 28. marta 1941. godine sjedinila se sa rječnim talasima.
Oslobodila se sebe, zapravo onog dijela svog života koji ju je najviše raspinjao i gušio. Prije toga martovskog dana dva puta je pokušala odlazak iz životnog pakla: jednom se nagnuvši kroz prozor, drugi put ispivši bočicu veronala.
Najzad je u vodenom zagrljaju pronašla ono što nije imala u životu: pomirenje svih suprotnosti, nedoumica između svijetlog i tamnog, Erosa i Tanatosa. Umorno tijelo zamijenila je za tok svijesti vlastitog bića.
Djela Virdžinije Vulf: pripovijetke, biografska proza, esejistički i kritički tekstovi, pisma i dnevnici, a osoboito romani: „Orlando”, „Izlet na pučini”, „Znak na zidu”, „Između činova” „Gospođa Dalovej” (ekranizovan), „Prema svetioniku”, „Godine”, „Talasi”, „Sopstvena soba” spadaju među najizrazitije i najbolje romane toka svijesti i suptilen pjesničke proze u svjetskoj književnosti.
Njeni romani ne posjeduju klasičan zaplet, nemaju ni početak ni kraj. Izbjegnut je u njima hronološki poredak radnje, nema pouzdanog, sveznajućeg, nenametljivog pripovjedača, pristupa se s različitih manje pouzdanih stanovišta: sve je fluidno, u različitim vremenima i pravcima, ponekad čak i istovremeno. Između jednog povlašćenog trenutka do drugog živi se u depresiji, nezadovoljstvu i sumnjičenjima. Likovi njenih romana su izuzetno osjetljivi, možda baš zato osuđeni na povlačenje u sebe, u unutrašnji život koji je raspet između radosti i očajanja do poslednjeg životnog trenutka.
U dobu kad je imala dvadeset godina (rođena je 1882.) Virdžinija se osjećala kao da je sama na svijetu. U periodu od nekoliko godina izgubila je majku, polusestru Stelu, oca i brata Tobija koga je obožavala. Druga sestra Vanesa se tada udala, polubraća imala vlastiti život i odabrani put, polusestra Laura bila je zatvorena u ludnici. Svi ovi rastanci i udarci uzdrmali su Vidžinijine nerve i donijeli joj napade depresije i bezumlja. Naposlijetku su doveli i do tragičnog kraja.
Književnost je vrlo rano postala njena opsesija. Već u desetoj godini piše i uređuje kućne novine. Iako je po običajima bila isključena iz posvećene tvrđave znanja, Virdžinja je uz pomoć učitelja koji su je podučavali dolazeći u kuću, majke od koje je naučila latinski i francuski, i istoriju, i oca koji joj je postavljao matematičke izazove, doduše bez većeg uspjeha jer je do kraja života računala na prste – stekla solidna znanja.
Ono što predstavlja radikalni zahvat ravnajući se sa anarhističkim i rušilačkim izazovom – izrekla je u „Sopstvenoj sobi”. Tvrdila je da je ženi koja hoće da postane pisac potrebna vlastita soba i godišnji prihod, kao i ubistvo vile – zaštitnice kućnog ognjišta (odnsono svih onih zamki i zamčica oličenih u bračnim, kućnim, porodičnim i svim drugim obavezama.)
(Nastaviće se)