PRI­RE­DIO: MI­LA­DIN VELj­KO­VIĆ


„Sudbina naših krajeva interesovaće me dok sam živ, ti to znaš”, pisao je Ilija Garašanin Jovanu Marinoviću 21. maja 1860. godine. Ove riječi ukazuju na Garašaninovo neprekidno bdenje nad budućnošću srpskog naroda i njegovog ujedinjenja u jednu državu. Kakvu državu budućnosti je zamišljao Ilija Garašanin? Najbolje svjedočanstvo o tome ostavio nam je u Načertaniju.
Neosporna je činjenica da su ustavobranitelji dolazili na vlast kao turkofili. Garašaninovo turkofilstvo očito je u vremenu nastanka Načertanija. Iste godine (1844) pisao je Vučiću: „Praviteljstvo je današnje vrlo oduševljeno spram Porte”. Vremenom je blijedjela naklonost prema Turskoj, koja nikad nije poticala iz nekog osobitog ubjeđenja, već iz političke potrebe rušenja apsolutističkih vladara iz kuće Obrenovića i uspostavljanja ustavobraniteljskog režima. Dakle, Garašaninovo Načertanije pojavilo se u vrijeme kada se ustavobraniteljski režim još nije dovoljno učvrstio, a Garašanin je turkofilstvom prikrivao nacionalna stremljenja.
Garašanin je napisao Načertanije, tj. program srpske spoljne politike, kao ministar unutrašnjih poslova, što nije nebitno. Treba istaći da je ono, do pojave ove knjige, bilo jedini poznati plan spoljne politike Srbije u 19. vijeku. Daroviti srpski ministar spoljnih poslova – Jovan Ristić, Nikola Pašić, pa ni Ilija Garašanin, u vrijeme kad je bio na čelu ovog ministarstva, nijesu sastavljali nacrte buduće srpske spoljne politike, ili, ako su to i činili, ostalo je nepoznato istoriografiji. Vjerovatno da ni Načertanije ne bi nastalo da se u srpske poslove nije uplela nesrećna poljska emigracija. Pripremajući zavjeru protiv Rusije, Poljaci su doprli i do vazalne kneževine Srbije. Pojavili su se u pravom trenutku, kada su odnosi ustavobranitelja i Rusa bili zategnuti. Očekivalo se da će bačeno zrno uroditi plodom. Međutim, Garašanin je u tu zavjeru ulazio oprezno, ne dopuštajući da nas Poljaci potpuno zavade sa Rusima. Djelimično učestvujući u protivruskoj zavjeri, Garašanin, koristeći iskustvo Poljaka, rasutih svuda po Evropi, odlučuje da organizuje drugu zavjeru, protiv Turske. Bio je dovoljno pametan, iako mlad (imao je 32 godine kad je pisao Načertanije), da shvati da je njegovom narodu neprijatelj Turska, a ne Rusija. Kod Poljaka je bilo sasvim suprotno.
U srpskoj, jugoslovenskoj i svjetskoj literaturi Načertanije Ilije Garašanina različito je ocjenjivano. U njemu su vidjeli jugoslovenski program Đurđe Jelenić, Ferdo Šišić, Dragoslav Stranjaković, Ljiljana Aleksić, Vojislav J. Vučković i Vaclav Žaček, a „velikosrpski” Jeremija Mitrović, Petar Šimunić, Mirko Valentić, Jaroslav Šidak, Vaso Čubrilović, Čarls Jelavič, Nikša Stančić, Pol Hen, Stjepan Murgić, Diter Pol, Oto Kronštajner, Volfgang Petrič i Dejvid Makenzi. Samo su Radoslav Perović i Jovan Milićević nalazili u njemu srpski program, ali sa „izvjesnim velikosrpskim primjesama”, i Dušan Bataković, ali bez potonje primjedbe. U radovima potonjih hrvatskih i stranih istoričara i političara pridodato je ideji velikosrpstva još i to da je Načertanije bilo izvorište rata na jugoslovenskim prostorima, povod srpskoj ekspanziji i etničkom čišćenju. Braneći jednu ili drugu koncepciju Garašaninova Načertanija, navedeni autori se u mnogim pojedinostima nijesu slagali. Neki istoričari nijesu izrazito branili jedno, već su ostavljali izvjesnu rezervu za drugo shvatanje. Pored Perovića navodimo i Makenzija, koji je podvlačio da se Garašanin zalagao za Veliku Srbiju, ali da je istovremeno bio i „duhovni otac Jugoslavije iz 1918”. Karakteristično je da su svi hrvatski istoričari, sem jednog, u njemu nalazili osnovu za velikosrpsku politiku, a u posljednjoj deceniji 20. vijeka i za velikosrpsku osvajačku politiku. Mišljenja stranih istoričara su podijeljena. Međutim, bilo je istoričara koji se nijesu izjašnjavali o njegovoj osnovnoj opredijeljenosti (V. Ćorović, V. Popović, M. Ekmečić). Važnoj je naglasiti i to da se u međuratnom periodu o Načertaniju pisalo kako o jugoslovenskom programu, a u poslijeratnom kao o velikosrpskom i osvajačkom. Na istoričare je, očito, uticala politika, kako predratna tako i poratna, a posebno posljednji građanski rat na prostorima bivše SFRJ. Ovo se ne odnosi na sve proučavaoce prošlosti, pogotovu ne na strance, ali većina nije uspjela da se otrgne od političkih potreba vladajućih režima. Optužbe Austro-Ugarske da su Kneževina i Kraljevina Srbija vodile velikosrpsku politiku, koje je kasnije prihvatila Kominterna, naravno u izmijenjenim prilikama, uticale su do današnjih dana i na proučavaoce Garašaninovog Načertanija.
Analizom Načertanija pokušali smo da utvrdimo kakvu je srpsku državu predvidio Ilija Garašanin. Pri tome, potrudili smo se da izdvojimo sve ono što je srpsko, velikosrpsko i južnoslovensko u ovom osporavanom i hvaljenom dokumentu.
Načertanije je razuđen plan srpske nacionalne politike. On ima uvodni dio i sledeća poglavlja: „Politika Srbije” i „O sredstvima, kojima bi se cjel srbska postići mogla” (podijeljeno na pet podnaslova). Uvod i prvi dio čine srž ovog dokumenta. U njima nalazimo Garašaninove ideje o budućoj srpskoj državi. U preostalom dijelu date su osnove srpske propagandne politike. (NA­STA­VI­ĆE SE)