Priredio: dr Vukić Ilinčić
„Društveno-ekonomski procesi u Crnoj Gori, iako sporo, odvijali su se po istorijskim zakonitostima, pa ih zato nije mogao spriječiti knjaz Nikola sa vladajućim birokratsko-glavarskim slojem. Vrata su bila odškrinuta za nešto brži proces kapitalističkih odnosa i razvoja građanskog društva... Godina 1905. bila je puna iskušenja za knjaza Nikolu. Pokroviteljica Crne Gore Rusija nalazila se u kritičnom položaju... i iz temelja potresena; režim je bio prinuđen na ustupke, i učinio ih je u vidu ustava“, što čini i sam knjaz Nikola. Govorilo se i da „knjaz nije htio da sa turskim sultanom ostane jedini vladar koji nije zemlji dao ustav“, te da je jednom prilikom vojvodi Simu Popoviću rekao kako hoće da „Crnoj Gori da ustav“. Tu svoju namjeru knjaz je obznanio u Lučindanskoj proklamaciji 31. oktobra 1905. godine. „Nemajući povjerenja u crnogorske pravnike i zbog straha da bi oni ograničili njegovu vlast“, knjaz izradu ustava povjerava srbijanskom konzervativnom političaru i novinaru Stevanu Ćurčiću. Za osnovu ustavnog projekta Ćurčić je „uzeo srpski namjesnički ustav iz 1869. godine, donekle prilagođen prilikama u Crnoj Gori. Na ustav su takođe imali uticaja i ustavi nekoliko država Evrope. Knjaz Nikola je pregledao nacrt ustava i unio sitne izmjene.“
„Za prvu crnogorsku Narodnu skupštinu izbori su objavljeni 27. novembra 1905. godine. Uoči zasjedanja Skupštine knjaz je imenovao prvu ustavnu vladu sa Lazarom Mijuškovićem na čelu“, a članovi vlade su postali i Andrija Radović, Labud Gojnić, Milo Dožić, te Janko Vukotić.
„Ta prva Narodna skupština sastala se u zasjedanje 19. decembra 1905.godine, na Nikoljdan, imendan crnogorskog knjaza. Tačno u 12 sati došao je knjaz Nikola u Narodnu skupštinu. Poslanicima je pročitao ustav, koji su oni stojeći saslušali. Knjaz Nikola je položio zakletvu na ustav i Skupština je raspuštena, a da ni jedna riječ od strane poslanika nije progovorena. Ustav ima 15 djelova i 220 članova. U članu prvom konstatuje se da je „Knjaževina Crna Gora našljedna ustavna monarhija sa narodnijem prestavništvom“, a po članu dva „Knjaz Gospodar je poglavar države i kao takav ima sva prava državne vlasti, a vrši ih po odredbama ovog Ustava. Njegova je ličnost neprikosnovena i neodgovorna: On ne može biti utužen.“ Autor dalje navodi da su ustavom određena prava i nadležnosti samoga knjaza Nikole, Narodne skupštine, Vlade, Državnog savjeta i drugih državnih organa. Vladu ( Ministarski savjet) postavljao je i razrješavao knjaz.
Dr Rakočević navodi da su reakcije na Ustav bile brojne: „Konzervativci, režimlije i stari nazadnjaci bili su protiv svakog ustava jer im je oduzimao vlast“; naprednjački opredijeljeni ljudi bili su „nezadovoljni ustavom jer su prava skupštine bila veoma ograničena, a prava vladara ostala skoro neograničena“; zatim „najumjereniji naprednjaci nijesu imali povjerenja u knjaževe namjere davanja ustava“; bili su nezadovoljni i pripadnici „bratstva Petrović-Njegoš, koji su sebe smatrali za članove vladalačkog doma“, ali su najkritičniji bili crnogorski studenti u Beogradu, koji su 7/20. aprila 1906. godine donijeli proglas „Riječ crnogorske univerzitetske omladine o prilikama u Crnoj Gori“, koji je potpisalo 16 studenata. Ustav je u njemu okarakterisan kao „jedna samovoljna vrhovna naredba, objavljena pred jednim skupom ljudi, kojima je zabranjeno da ga uzimaju u pretres i naređeno im je da ga prime onakav kakav jeste. Volja vladaočeva i dalje je ostala izvor i utoka svake vlasti. Narodna skupština prima poklon i ne gledajući kakav je...“
Ovaj studentski proglas je kod knjaza izazvao „težak utisak i veliko ogorčenje, pa je odlučio da potpisnike stavi pod sud“, optužujući ih za „uvredu i klevetu vladara i vlade“. Oni su nakon procesa, na opšte zadovoljstvo, oslobođeni.
Prvi crnogorski ustav, mada ograničenih demokratskih dometa, ipak je omogućio razvijanje političkog života u Crnoj Gori, organizovanje političkih partija-stranaka i vođenje političke borbe među neistomišljenicima. Ipak, Rakočević ističe da je „knjaz Nikola shvatao osnivanje Narodne stranke kao neprijateljski akt usmjeren lično protivu njega i njegove dinastije, pa se odmah žustro i planski počeo pripremati za obračun s njom.“ Pokušao je da „privoli potpisnike programa, stare ratnike, da se njega odreknu i napuste stranku. U tome nije uspio...Od potpisnika programa Narodne stranke, njih 38, samo su se dvojica – oba sveštenici – u jesen 1907. godine pismeno odrekli Narodne stranke i njenog programa“, ističe Rakočević.(Nastaviće se)