Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Nastavljaju da se nižu kobni događaji gdje se Den i Meri razilaze. On nalazi društvo jedne sumnjive djevojke Sali Lang koju tumači poznata ljepotica Nita Naldi. Ali od nje dobija kugu, ubija je, pokušava da bježi u Meksiko, ali i sam strada. Meri na kraju nalazi Džona i tako se završava niz ovih isforsiranih, prenapregnutih, teatraliziranih situacija. Sesil de Mil se ovoj temi vratio još jednom na izmaku svoje karijere napravivši, pedeset šeste prošlog vijeka, novu verziju „Deset zapovijesti”. Ovdje se bio ograničio samo na priču o Mojsiju, prateći njegov život od samog rođenja za vrijeme Ramzesa Prvog.
Tu je njegova naredba o pomoru hebrejske djece, o majci Mojsijevoj Johabeli koja ga je sakrila na taj način što ga je pustila u kolijevci niz Nil, o Faraonovoj kćeri koja ga je našla i dala, sticajem okolnosti, ponovo njegovoj majci da ga odgaja kao princa od Egipta. Slijedi i priča kako je on ubio jednog Egipćanina koji je maltretirao Jevreje, o priviđenju Boga, odlasku na planinu Sinaj, primanju božijih zapovijesti i odlasku iz ropstva u obećanu zemlju. Bio je to zaista veliki spektakl sa poznatim glumcima, sa još većim mogućnostima nego što je to bilo prilikom snimanja prve verzije.
Spektakl je bio zaista impresivan, veličanstven, tehnički atraktivniji i izražajniji, ali je ipak bio prisutan utisak stare kopije, nečeg što je možda bilo malo skromnije, sa više nijansi, neposrednosti i životne ubjedljivosti. Zbog svega toga u razvoju filmskog izraza Sesil de Mil nije ličnost koja se može mimoići i zapostaviti. Ako ne cijenimo sve ono što je napravio — moramo ipak objektivno priznati da je on afirmisao jednu tendenciju u razvoju filmskih mogućnosti i naveo nas da o filmu ne raspravljamo samo kao umjetničkom izrazu već kao o načinu na koji jedna specifična industrija pothranjuje strasti miliona svojih potrošača. Bio je produkt jedne situacije shvatanja filma, majstor koji se podredio potpuno zakonima tržišta, postižući, s jedne strane, uspjehe a, s druge, otuđujući i sebe i svoje stvaralačke mogućnosti od same prirode filma, pa i umjetnosti uopšte. Nije ga zanimalo da li je tradicionalista, pripada li savremenim shvatanjima ili onome što najčešće smatramo modernim. On je imao svoju formulu filma, u nju je vjerovao i sa njom je postizao ono što je želio. Zbog toga je i mogao da tvrdi da motivi filmskog stvaralaštva nisu samo u subjektivnim htijenjima i našoj maštovitosti, već u socijalnim, a još više ekonomskim činiocima koji to omogućavaju. Može li se film razvijati u siromaštvu, ili, može li se filmska proizvodnja održati bez društveno ozbiljnog razmišljanja i organizivanog pristupa!?
Naravno, bio je u pravu. Sesil de Mil je bio dosledan sebi i u tome je njegova snaga, određenost, stil i shvatanje kojim se susrijećemo veoma agresivno i u savremenom filmu. Ovaj reditelj je decenijama mistificirao ljude koji su bili neophodni za finansijski uspjeh njegovih paduhvata, i to u korist, na prvi pogled, jedne lične estetike i ličnog filmskog pravca i, u krajnoj liniji jedne dosta čudne estetike.
(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.