PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Pored trgovine Šobajići su se bavili i drugim djelatnostima i bili veoma uspješni, stičući dobre prihode. Od toga oni su značajni dio izdvajali za dobro naroda pomažući pojedince, donirali crkvama, školama, čitaonicama, pozorištu, o čemu u Brdskoj slobodi piše: „Nigdje tolikog povjerenja jedne kuće kod naroda ne viđoh. Najviše pomagaše svoje rođake s računom i bez računa: udali su i nekolike sirote djevojke. Prilagaše i na prosvjetu, na škole, crkve, čitaonice, pozorište, opštinu itd. Osim drugih stvari i knjiga što poklanjaše svake godine skoro po 40-60 komada raznih djela – školama, đacima boljim, kupili su nikšićkoj školi zvono đačko, no pošto ga je neko rasprsnuo prije godine iz zavisti, Šobajići kupe drugo istoj školi”.
Kao obrazovani ljudi, Šobajići su imali sklonosti za kulturnim stvaralaštvom iz različitih njenih sfera, pa su utemeljili više kulturnih ustanova. Tako su 1881. godine inicirali i sa svojim saradnicima oformili čitaonicu u Nikšiću sa ciljem kulturno obrazovnog uzdizanja njegovih žitelja. Uprava i članovi čitaonice izabrali su jednodušno za njenog upravitelja Maksima Šobajića, a za predsjednika brata mu Bekicu. Za formiranje i funkcionisanje nikšićke čitaonice Šobajići su izdvojili od svoga imetka značajna sredstva. Pored Maksima Šobajića od njih je tada bio najaktivniji na poljima razvoja kulture, prosvjete i dr. djelatnosti Bekica Šobajić, koji je osamdesetih godima 19. vijeka bio pored predsjednika čitaonice i predsjednik opštinskog suda, pozorišta, nadzornik škole, tutor crkve i sl.
Pored pomenutih Šobajića i većina od njihove porodice su pored privatnih preduzetničkih djelatnosti pomagali i učestvovali u navedenim poslovima, o čemu će biti opširnije navedeno u daljem opisu ove čuvene, blagorodne, nadarene porodice.
Malo koji grad je za tako kratko vrijeme kao Nikšić započeo ubrzani privredni, društveni, kulturno-prosvjetni uspon kao Nikšić. Na to je uticalo što se poslije oslobođenja od Turaka 1877. godine u grad doselio veliki broj, listom stanovnika mlađe životne dobi iz stare Crne Gore (najviše iz Katunske nahije), iz susjednih Hercegovačkih srezova, Boke, stare Srbije (tj. staroga Rasa) i iz drugih krajeva, koji su, iako svi etnički Srbi, živjeli na različitim prostorima i u drugačijim okolnostima i formirali svoje specifične karakterne i druge karakteristike, koje su prenijeli u novoj sredini, nastojeći da u njoj ispolje od toga ono što je najvrednije, a ta je raznolikost samo dala kvalitet i bogatstvo životu Nikšića, pa tako i na polju kulturno-umjetničkog stvaralaštva ponajviše. Tako je odmah po završetku Veljeg rata 1878. godine u Nikšiću otvorena osnovna škola, Društvo nikšićke čitaonice 1881, Pozorišno društvo 1884. godine i mnoge druge ustanove iz oblasti kulture, prosvjete, umjetnosti itd. Ove i slične djelatnosti još brže bi se razvijale i širile da nije bilo njihovog gušenja i sprečavanja od strane nikšićkih vlastodržaca, uglavnom iz Katunske nahije, kojima je knjaz Nikola dao tapiju nad Nikšićem.
Nepočinstva koja je knjaz Nikola sa svojim poklisarima počinio posle Veljeg rata detaljno je opisao Marko Backović „Crna Gora, pri kraju 19. vijeka”, ističući kako je od Crne Gore stvorio lične spahiluke, kao i nepotistički za sebe i svoje najbliže, tazbinu, katunske glavare i za jedan broj najodanijih seiza, grabio najbolju zemlju i drugu imovinu. A od većine ostalih je napravio robove bezemljaše, koji su tražili „hljeba gospodare” ili ne htjevši se ponižavati jedva su preživljavali ili umirali od gladi, dok je jedan broj napustio zemlju i pošao teška srca „trbuhom za kruhom” u neizvjesnost u daleki svijet: „Kad junačka mišica crnogorskijeh junaka proširi međe svoje domovine, ko je mogao misliti da će baš tada narod osjetiti glad i oskudicu?! I baš tada kada se narod radovaše i mišljaše da će imati koru leba, koju je svojom krvlju platio, ti stvori od Crne Gore nekoliko spahiluka, a ne znaš da su se Crnogorci pet krvavih vjekova borili, da ne dođu pod noge spahija i dahija! Ti Visočanstvo stvori od div junaka crnogorskog roba, stvori raju...Tvoji slavni pretci vazda su sirotinju zaštićivali. Tebe ne ide u račun da podpomažeš sirotinju, zato što svaki čovjek što više ima tim je nezavisniji i samostalniji, a ti takve nećeš, oćeš robove, za to se danas i odomaćila riječ: ‘Kome gospodar, tome i Bog’. Vidiš kako te narod karakteriše u svojoj naivnosti?!”
Tako su cetinjski glavari za sebe podijelili i Nikšić i od njega stvorili agaluk, a najveći dio onoga što je imalo materijalnu vrijednost prigrabili su za sebe, kao što je ogromna zemlja koju su zaposjeli posle oslobođenja od Turaka. Oni nijesu imali obzira za narod koji je krvlju platio slobodu i od njih su stvorili siromahe, a ne da su imali afiniteta za kulturno-umjetničke sadržaje i njihovo postojanje.
(Nastaviće se)