U svim zemljama zapadnog Balkana postoji stanje zarobljene države u kojem je javni interes podređen privatnom. U Crnoj Gori je stanje zarobljenosti prisutno u sektoru energetike, kazala je u intervjuu za „Dan” regionalni savjetnik Transparensi internešenela Lidija Prokić. Ona je nedavno bila učesnik regionalne konferencije o malim hidroelektranama, koja je održana u Podgorici.
– Istraživanja koja smo radili potvrdila su da postoji stanje zarobljene države u svim našim zemljama. U tom smislu, sve što smo čuli na konferenciji od MANS-a, ilustruje neke od elemenata na osnovu kojih možemo reći da smo u stanju zarobljene države. Vidjeli smo u više navrata ono što je indikativno i specifično, kako se identifukuje stanje zarobljene države, to jest da u tom stanju dolazi do promjene regulative i zakona. Promjene se odvijaju na način da njihova sadržina vodi do ostvarivanja nečijih konkretnih interesa – navela je Prokićeva.
• Da li u Crnoj Gori postoji stanje zarobljene države?
Studija MANS-a o malim hidroelektranama (mHE) pokazala je da postoje više od deceniju kontinuirane promjene zakonskog okvira i pravila igre koja neke ljude stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na ostale. To je drugi element na osnovu kojeg možemo da tvrdimo da je riječ o stanju zarobljene države. Da bi se to stanje uspostavilo i održalo potrebne su mreže ljudi koje nisu formalne, mreže koje imaju određeni uticaj u određenim sferama društva i koje imaju uticaj na donosioce odluka, uključujući i političare.
Odluke se u Crnoj Gori donose uz nikakvo ili minimalno učešće građana. Kada se i uključe, onda se to radi pro forme na nivou zakonskog minimuma. Prije bih rekla da je tu riječ o simuliranju javne diskusije, nego da se iskoristi suštinski. Na kraju dobijamo odluke koje su u interesu pojedinaca, a ne u korist opšte populacije. Taj fenomen se nikada ne odnosi na jedan sektor. U tome je dodatna kompleksnost. Da bi se omogućilo funkcionisanje tako složenog mehanizma mora dosta ljudi biti uključeno u taj proces.
• Da li izigravanje direktive EU u oblasti mHE može uticati negativno na proces EU integracija, s obzirom na to da donosi profit uskom krugu ljudi, a da se pritom i životna sredina devastira?
Može negativno uticati. Problem sa mHE je što s jedne strane svi investiramo, a novac odlazi malom broju međusobno povezanih ljudi. Sa druge strane pravimo stabilne institucije, ali promjena pravila radi ličnih interesa, čini efekte tog rada vrlo problematičnim, jer uvijek napredujemo neki korak, pa nazadujemo isto tako, i to pokazuje da u tom procesu nema dugoročne stabilnosti. Drugi element koji želimo da naglasimo jeste interesi ljudi koji žive na tim područjima. EU integracije i reforme postoje da donesu ljudima sigurnost i bolje uslove života, izvjesnost i bezbjednost, a u ovim slučajevima vidimo da se o tome ne vodi računa. Ljudima devastiraju prirodu, i oni moraju fizički da je brane.
• Ima li još primjera zarobljene države u Crnoj Gori?
Studija slučaja MANS-a je pokazala da je Crna Gora zarobljena, kao i region. Iz istraživanja vidimo da se promjene pravila pojavljuju 2006. godine, a sada smo u 2018. Svake druge godine su mijenjana pravila. To trajanje daje novu, ne pozitivnu dimenziju. U sektorima pored energetike, građevina, zdravstvo, u svim državama u regionu smo evidentirali dokaze postojanja stanja zarobljene države. Dobro je da je prepoznat i u strategiji Evropske unije (EU). Nadamo se da će u saradnji između civilnog društva i EU vlasti shvatiti da ta situacija mora da se mijenja i da odluke i procesi moraju da idu u interesu građana, da svi žive bolje. Ono što znamo na osnovu našeg rada, jeste da smanjenje korupcije istovremeno rezultira i manjim socijalnim razlikama, ravnopravnošću u društvu. U zarobljenoj državi imamo povećanje siromaštva, velike socijalne razlike, na svakom nivou nezadovoljstvo. Za Crnu Goru imamo primjere zarobljenosti samo u slučaju mHE. D.M.

Javnost da se više uključi

• Kako se boriti protiv zarobljene države?
Najefikasniji način mora da obuhvati sve oblasti društva. Ključ je u što većem uključivanju javnosti. Nismo u prilici da njih dovoljno čujemo. Moraju se aktivirati profesionalna udruženja, nevladine organizacije, istraživački novinari i vršiti pritisak na institucije da promijene sadašnje prakse.