Vršnjačko nasilje se može i mora iskorijeniti, a veliku odgovornost za to ima društvo koje je u Crnoj Gori često tolerantno na tu negativnu pojavu, upozoravaju sagovornici „Dana”.

Poslednji slučaj vršnjačkog nasilja dogodio se u Baru, a žrtva je trinaestogodišnjak koga su dva maloljetnika brutalno tukla, a drugi maloljetnici to snimali. Akteri vršnjačkog nasilja nad dječakom u Baru koje je otkriveno nakon što se u javnosti pojavio zaprepašćujući snimak, prema navodima barskog tužilaštva, ne mogu biti procsuirani, jer su mlađi od 14 godina.

– S obzirom na to da je Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku isključena mogućnost kažnjavanja i procesuiranja lica koja u vrijeme izvršenja djela nijesu navršila 14 godina, ODT Bar je o predmetnom događaju obavjestilo Centar za socijalni rad Bar, koji će preduzeti mjere i radnje iz svoje nadležnosti – navodi se u saopštenju ODT Bar, dodajući da su identifikovana i lica koja su prisustvovala događaju, za koje je utvrđeno da je takođe riječ o maloljetnicima (2007. godište).

Direktor Centra za socijalni rad Slobo Đonović kazao nam je juče da o ovom slučaju još nijesu dobili spise predmeta iz tužilaštva i policije.

Govoreći o problemu vršnjačkog nasilja, diplomirani pedagog u barskoj OŠ „Blažo Jokov Orlandić” Tatijana Vujović kaže da je ono, na žalost, postalo sastavni dio odrastanja koje je traumatično za sve koji u njemu učestvuju. Ističe da djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja postaju usamljena, nesrećna, uplašena, ljuta i nemoćna.

– Nerijetko osjećaju krivicu za ono što im se događa, misle da nešto s njima nije u redu, ne žele da idu u školu, gube samopouzdanje i samopoštovanje, lošije uče, mogu se i razboljeti. Ukoliko se nasilje prolongira i sa djetetom koje trpi nasilje niko ne razgovara, ne preduzimaju se mjere da se nasilje zaustavi, posledice mogu biti veoma ozbiljne. Nasilje nije dobro ni za onoga ko je nasilan jer češće upada u probleme, dobija kazne, mnogi ga se boje, a rijetki ga vole – upozorava Vujovićeva.

Ističe da se vršnjačko nasilje može i mora zaustaviti, u svakom pojedinačnom slučaju i generalno se mora smanjiti i potpuno iskorijeniti.

– Da je to izvodljivo i moguće potvrđuje nam primjer Norveške i drugih skandinavskih zemalja. Mogu ga zaustaviti svi oni koji su odgovorni za pojavu i prisustvo vršnjačkog nasilja, dakle čitavo društvo – smatra ona.

Dodaje da je veliki broj škola u Crnoj Gori obuhvaćen programom „Škola bez nasilja”, a da je veliki broj nastavnika prošao bar jedan program s ovom tematikom, te da škole donose pravilnike i propisuju procedure u cilju prevencije i adekvatnog reagovanja na pojavu nasilja u školi, ali to, po svemu sudeći nije dovoljno.

Psiholog Zorica Minić kaže da je nasilje arogancija na djelu, a nasilnici osjećaju da imaju pravo na nasilje i pravo da kontrolišu, dominiraju ili na neki drugi način zlostavljaju one koji su drugačiji od njih, one koji po njihovom mišljenju nijesu vrijedni pažnje, poštovanja.

– Djeca koja se nasilnički ponašaju izgledaju superiorno, što je često maska kojom prikrivaju bol i osjećaj neprilagođenosti. Ta tobožnja superiornost im daje pravo da povrijede nekoga prema kome osjećaju prezir, no u realnosti to je samo izgovor kako bi se osjećali bolje kroz omalovažavanje drugog – objašnjava Minićeva.

Upozorava da se klasični oblici nasilja, fizičko, emocionalno, socijalno, sve češće kombinuju sa sajber nasiljem, koje često biva nastavak ostalih oblika nasilja, jer nasilnicima je lako dostupno i prilično su zaštićeni. Minićeva ističe da prateći informacije u sredstvima inforisanja stiče se utisak da je agresija najisplativija osobina u našim okolnostima.

– Ključni problem je upravo to što smo kao društvo previše tolerantni prema nasilju – ističe Minićeva.

Prema riječima Kristine Mihailović iz Udruženja „Roditelji”, roditelji često ne saznaju ili kasno saznaju da je njihovo dijete žrtva nasilja ili nasilnik, te da je to veliki problem koji onemogućava da se pomogne i jednoj i drugoj strani. Ona navodi da za žrtve ne postoji dovoljno mehanizama zaštite, ali ni da se pomogne nasilniku jer je i nasilno ponašanje kod djece često vrsta vapaja za pomoć.

– Kao društvo generalno smo jako tolerantni prema nasilju, smatramo da je to nešto normalno, nešto sa čim smo svi odrastali, što će proći i da se riješi samo od sebe. To je naravno pogrešan pristup, jer tek kada se desi nešto što nas sledi mi reagujemo i shvatimo koliko je to opasno. Izostaju mehanizmi koji bi istinski stali na kraj toj pojavi, jer je pomoć žrtvama neophodna u svakoj fazi da se to dijete oporavi, ali treba raditi i na rješavanju problema kod nasilnika – upozorava Mihailovićeva.

M.SEKULOVIĆ

D.STOJANOVIĆ

---

U ranom djetinjstvu postaviti granice
Tatijana Vujović kaže da bi većina ljudi za učestalije vršnjačko nasilje optužila društvene mreže, rijaliti programe, video-igrice, filmove s agresivnim i nasilnim sadržajima, fizičko kažnjavanje kao vaspitni metod, ali danas ne možemo da uperimo prst samo u jedan od ovih uzroka, već da ih sagledamo kao cjelinu.

– Vršnjačkog nasilja je bilo oduvijek i prije široke upotrebe interneta i satelitske televizije, sudeći prema podacima ipak ne u ovolikoj mjeri kao danas. Snažno zagovaram holistički pristup u odgajanju djece – dijete je cjelovita ličnost i istovremeno razvija sve svoje potencijale uz podsticaj i podršku prvo roditelja a zatim i škole. Proces učenja ne možemo svesti samo na učenje lekcija iz pojedinih školskih predmeta već ga treba uvezati sa spoznajom svijeta koji nas okružuje i samospoznajom. U ranom djetinjstvu roditelji treba da postave granice djetetu i preuzmu odgovornost za to. Djecu treba učiti kako se problemi rješavaju nenasilnim putem – ističe ona.


Lani dobili šest prijava
​U Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta navode da je svaka pojava nasilja među djecom ili nad djecom, bilo u školskom okruženju ili van njega, poražavajuća kako za cijelo društvo, tako i za resor koji u svom fokusu ima obrazovanje djece i stvaranje sigurnog i podsticajnog okruženja. Navode da su u 2020. godini putem besplatne telefonske linije 080 777 777 za prijavu slučajeva nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama, imali šest prijavljenih slučajeva nasilja u školama, i to pet od roditelja i jedan od škole. Slučajevi nasilja proslijeđeni su stručnom licu – pedagogu u Zavodu za školstvo.