Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije kazao je u intrevjuu za „Dan“ Vladika je upozorio da se nad Crkvom kao nad stvarnim vlasnikom imovne čini pravno nasilje opasnije od onog revolucionarno-titoističkog poslije 1945. godine. On je istakao da je za povlačenje spornog predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti prikupljeno mnogo više potpisa nego što je potrebno da bi bili dostavljeni Skupštini Crne Gore.

Koliko je do sada građana potpisalo peticiju za povlačenje Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti?

Prikupljanje još traje. Znam samo da je prikupljeno mnogo više nego što je potrebno da se sa propisanim brojem potpisa ide prema Skupštini Crne Gore. Za nas je najvažnije što su se građani bez ikakvog našeg pritiska, a odolijevajući pritisku od strane vlasti, hrabro i slobodno izjasnili protiv rečenog Predloga. Mi smo u svim dosadašnjim istupima protiv tog opskurnog Predloga zakona imali izuzetnu podršku od naroda. Naš vjerujući narod je svu priču vlasti oko tog zakona pravilno shvatio: kao udar na svetinje, na Pravoslavlje i grobove njegovih otaca, udar na ime, obraz i čast. Nijedna razumna vlast ne dira u te vrijednosti i ta duboka narodna osjećanja, nego ih uvažava sa najvećim pijetetom radi opšteg dobra, mira i napretka

Očekujete li da Vlada povuče sporni zakon?

Ovo važno pitanje vjerskih prava i sloboda ne može se riješiti bez trezvenog i odgovornog dijaloga, na koji smo mi uvijek spremni radi dobra našeg naroda. Na to nas upućuje naša sveta vjera koja je zasnovana na dijalogu sa Bogom i sa ljudima. Šta će, kud će i s kim će Vlada, ne znamo. Mi ćemo i ovog puta, kao i do sada, sa Njegošem: „Šta god dođe, ja sam mu naredan“.

Koje su Vaše načelne primjedbe na Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica?

Najgore je to što pomenuti predlog zakona (da ne ponavljam cio naslov, nazovimo ga kraće Zakon o slobodi vjere ili samo predlog) nije rezultat ozbiljnog i stručnog i institucionalnog dijaloga s onima na koje se on odnosi. Isto je tako loše što se u njemu prepoznaje zla volja vlasti prema Mitropoliji i drugim eparhijama Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Podsjećamo da je odnose sa drugim vjerama Crna Gora regulisala pojedinačnim ugovorima. Dakle, vlast ima namjeru da se takav zlonamjerno smišljeni zakon primjenjuje samo na većinsku Crkvu u Crnoj Gori, a na druge vjere će se primjenjivati od odredbe iz već potpisanih ugovora. Ovakvom regulativom stvara se neravnopravnost među vjerama što je vrlo opasno i Ustavom zabranjeno. Očigledno je, dakle, da ovaj predlog zakona nije saglasan s Ustavom Crne Gore niti sa međunarodno važećim pravnim aktima koji se odnose na položaj crkava i vjerskih zajednica. To je vrlo lako dokazati.

Šta je prema Vašem mišljenju najproblematičnije u tom predlogu?

Najveći broj naših primjedbi odnosi se na članove 62. i 63. kojima se, zapravo, predviđa konfiskacija (iako se to izričito ne kaže) ili bukvalno otimačina i pljačka crkvene imovine. Vlada polazi od pretpostavke da Crkva nema dokaze o vlasništvu nad hramovima, ali u tom slučaju ona to treba da dokaže u redovnom sudskom postupku. Zakon o svojini u svakoj normalnoj državi štiti sve vlasnike imovine, podjednako uključujući i Crkvu. Ako vlast kaže da je sporno naše vlasništvo nad hramovima, neka pokrene protiv nas odgovarajuće sudske postupke – nemamo ništa protiv. Nije se na to odlučila jer za svoju tvrdnju ne bi imala dokaza i zna da je prema sadašnjem crnogorskom zakonodavstu crkvena imovina nesporna. Predlogom novog zakona država hoće samo sa dva paragrafa da otme crkvenu imovinu. Ide se na to da se grubim atakom na Crkvu pod vidom novog zakona ona isključi ispod opšte zaštite Ustava i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, i da joj se, kao vlasniku imovine, uskrati mogućnost pristupa redovim sudovima. Umjesto toga „velikodušno“ je upućena na upravni postupak, gdje se država pozicionira kao vlasnik sporne imovine samo na osnovu rečenih paragrafa bez ikakve dokazne dokumentacije, čime se, zapravo, nad Crkvom kao nad stvarnim vlasnikom imovne čini pravno nasilje opasnije od onog revolucionarno-titoističkog poslije 1945. godine.

Mi nećemo dozvoliti da nas u našoj državi bilo ko lišava zaštite Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i prava na redovnu sudsku zaštitu koja je svakom vlasniku imovine zagarantovana.

Mnogi su povjerovali izjavama pojedinih državnih funkcionera da crkve i manastiri kao kulturna dobra treba da pripadaju državi i da bi to bilo u skladu sa zakonom. Kako Vi ocjenjujete takve izjave?

Te izjave služe za obmanjivanje javnosti jer važeći Zakon o zaštiti kulturnih dobara ne prejudicira niti propisuje da su kulturna dobra obavezno u vlasništvu države, nego, osim u državnom, mogu biti u crkvenom, privatnom ili nekom drugom vlasništvu. Kada država registruje neko kulturno dobro ona ga time ne izuzima od vlasnika niti smije da ugrožava pravo dotadašnjeg vlasnika. On i dalje ostaje vlasnik tog kulturnog dobra. Radi se o tome da se Crkvi novim zakonom oduzmu prava koja joj garantuju dva vrlo važna zakona za svaku državu, pa i za Crnu Goru, a to su: Zakon o svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o zaštiti kulturnih dobara. To je ni manje ni više nego gruba diskriminacija Crkve. Licemjerno je i cinično ovaj zlonamjerno sročeni tekst nazvati Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica budući da se njime priprema otimačina crkvene imovine i ugrožavanje vjerskih prava i sloboda.



M.M.K.

---

Zla namjera vlasti
Kako objašnjavate to što vlast izbjegava da donese zakon o restituciji nepravedno oduzete crkvene imovine?

– U ranije sprovedenom postupku oko restitucije nepravedno oduzete imovine vlast je prema Crkvi pokazala zlu namjeru koja je u ovom predlogu zakona postala očigledna. I tu smo doživjeli diskriminaciju, a evo kako. Ako se donosi zakon o restituciji on treba da važi za sve oštećene vlasnike podjednako. Međutim, država je usvojila Zakon o restituciji koji važi za sva fizička i pravna lica, osim za crkve i vjerske zajednice. Zna se da je u procesu poslijeratnog oduzimanja imovine u Crnoj Gori najviše dobara oduzeto Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Logično bi bilo da se Zakon o restituciji prevashodno odnosi (mada mi ne tražimo nijednu povlasticu više od drugih oštećenih) na onog kome je najviše oteto. Protivno pravnoj logici, pomenuti Zakon o restituciji uskraćuje pravo Crkvi na vraćanje imovine uz „utješno“ obećanje da će se donijeti posebni zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, s tim što ova vlast uopšte nema namjeru da taj zakon donese. U međuvremenu, otišla je još mnogo dalje: sada hoće da nam Zakonom o slobodi vjere (čitaj: zakonom o konfiskaciji crkvene imovine) oduzme i ono što nam je poslije komunističke pljačke i pogroma preostalo.



”Šta će, kud će i s kim će Vlada, ne znamo. Mi ćemo i ovog puta, kao i do sada, sa Njegošem: „Šta god dođe ja sam mu naredan“, poručio je vladika Joanikije