Odlukom da ukine rok od 18 mjeseci, u kojem je bio obavezan da postupi po prijemu predmeta, Ustavni sud je pokazao da nije spreman da pruži djelotvornu zaštitu ljudskih prava, što će dodatno uticati na porast sumnji i pad povjerenja u pravosudni sistem, ocjenjuju sagovornici „Dana“. Ustavni sud je na poslednjoj sjednici ukinuo odredbu člana 39, stav 2 Zakona o Ustavnom sudu, kojom je bila propisana njegova obaveza da u svakom predmetu odluči najkasnije u roku od 18 mjeseci od dana pokretanja postupka pred tim sudom.

Građani Crne Gore, koji smatraju da su im prekršena prava u postupcima pred crnogorskim sudovima, moraju prije obraćanja Strazburu iscrpiti sve pravne ljekove, što znači da o njihovim žalbama mora prvo odlučivati Ustavni sud. S obzirom na to da su sudije odlučile da je neustavan rok koji im je dao zakonodavac, i samim tim nemaju ograničenje u kojem periodu moraju riješiti predmete, pitanje je koliko će sam Ustavni sud doprinijeti (ne)poštovanju prava na suđenje u razumnom roku.

I sa Ustavnim sudom koji je navodno morao da postupa u roku od 18 mjeseci, presude Suda u Strazburu protiv Crne Gore i dosad su bile najbrojnije zbog povrede prava na pravično suđenje. Činjenica je da će ukidanje roka uzrokovati još dugotrajniji i naporniji put građana koji na pravdu računaju samo pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Advokat Veselin Radulović smatra da je rok od 18 mjeseci bio ionako dug jer Ustavni sud, kako je objasnio, rješava pravna pitanja i ne sprovodi dokazni postupak poput redovnih sudova.

– Umjesto da se potrudi da obezbijedi djelotvornu zaštitu ljudskih prava i sloboda u slučajevima kada redovni sudovi ili drugi organi to ne učine, već vode postupke neprimjereno dugo, Ustavni sud ukida i svoju obavezu da odluči u zakonskom roku. Ovom odlukom Ustavni sud je pokazao da nije spreman da pruži djelotvornu zaštitu ljudskih prava, već da se pridružuje onima koji ih krše. Podsjetiću da je taj rok Ustavni sud i inače kršio, pa je ova odluka samo potvrda prakse tog suda koja, nažalost, u većini slučajeva pokazuje da Ustavni sud ne ostvaruje svoju funkciju – naglasio je Radulović za „Dan“.

Izvršni direktor Centra za građanske slobode (CEGES) Boris Marić ističe da odluka o ukidanju roka nije dobra vijest.

– Rok od 18 mjeseci insistira na činjenici da je ažurnost i odlučivanje u razumnom roku jedna od osnova ostvarivanja prava i pravičnosti. Šalje se negativna poruka građanima koja će dodatno uticati na porast sumnji i pad povjerenja u pravosudni sitem u konkretnom slučaju u Ustavni sud – rekao je Marić za „Dan“.

Objašnjava da je pravna izvjesnost bitno vezana za princip suđenja u razumnom roku, te da je Ustavni sud u sistemu upravo onaj organ koji treba kroz svoje odluke da vrši pritisak na redovno sudstvo da se taj princip poštuje.

– E zamislimo sada koliko će dodatno građani gubiti povjerenje da u razumnom roku mogu ostvariti svoja prava pred sudovima, kada Ustavni sud šalje ovako obeshrabrujuću poruku bez jasnog razloga. Ustavni sud mora povećati svoju ažurnost a odluke donositi za mnogo kraće vrijeme od 18 mjeseci, jer odlučuje o najosjetljivijim pravnim pitanjima sistemskog karaktera – istakao je Marić.

Iz Akcije za ljudska prava ranije su ocijenili da je Ustavni sud, odlukom da sam sebi ukine obavezu postupanja u zadatom razumnom roku, pokazao spremnost da ugrozi djelotvornu zaštitu ljudskih prava, dajući sebi za pravo da odluke donosi u roku koji mu odgovara.

A.O.

---

Blažić: Zakoni kao željoteka organa
Profesor Đorđije Blažić je naveo da svi organi koji odlučuju o pravima i obavezama imaju rokove svog postupanja i po podnescima i pravnim sredstvima. On ističe da se ukidanjem rokova ne mogu rješavati pitanja efikasnosti i djelotvornosti pravnih sredstva, već jačanjem kapaciteta organa.

– Građani plaćaju institucije da rade a ne da ne rade svoj posao i država je dužna da obezbijedi dovoljno kadrova da organi u rokovima izvršavaju svoje obaveze. Gdje su tu građanin i njegova prava? Radimo li zakone kao željoteke organa ili ostvarivanja prava i sloboda građana – napisao je Blažić na svom fejsbuk nalogu.

On naglašava da Ustavnom sudu „ne pada na pamet da ocjenjuje propise na osnovu kojih su od Vlade dobili stanove i po kom zakonskom osnovu su ostvarili ta prava“.