Generacije koje su živjele i preživjele razorni zemljotres koji je prije četiri decenije pogodio Crnu Goru čini se da su vrlo brzo zaboravile na njegove posledice. Slika prostora Crne Gore danas najbolja je potvrda da nas 101 ljudska žrtva koja je „pala” 15. aprila 1979. godine nije čak ni istinski opomenula, a kamoli opametila. Potvrda je činjenice da nam je priča o preventivnom djelovanju u cilju sprečavanja eventualne štete od nepogoda i dalje samo mrtvo slovo na papiru.

Direktor nekadašnje Direkcije za obnovu i izgradnju Bara poslije zemljotesa 1979. godine, sada pokojni građevinski inženjer Čedomir Čejović još prije desetak godina uzalud je upozoravao na posledice gradnje koja je i tada, a i godinama kasnije zahvatila Crnu Goru, posebno Primorje. On je na okruglom stolu o stradanjima i razaranjima u katastofalnom zemljotresu 1979., koji je organizovan 15. aprila 2009. naglasio da zemljotresi jesu prirodna pojava, ali se u državama koje poštuju zakonitosti koje nameće seizmičko inžinjerstvo sa takvim prirodnim pojavama potpuno normalno živi i funkcioniše.

– Nemamo pravo da zbog nemara i neodgovornosti budućim generacijama, našoj djeci, unucima, porodicama i prijateljima ostavljamo u nasleđe bilo šta što ih može koštati života i ogromnih materijalnih gubitaka. Svako ko je učesnik u „lancu odlučivanja” ili djelovanja u prostoru, a koje sam prethodno pomenuo, treba da pomisli da se u trenutku zemljotresa neko njegov može naći na opasnom mjestu i da se upita da li je u svemu postupio kako to pravila seizmičkog inžinjerstva nalažu. Treba još, dok smo na vrijeme, da preispitamo greške koje su napravljene i vidimo šta može da se uradi kako bi se izbjegle posledice – tvrdio je tada sada pokojni inženjer Čejović.

Na tom skupu je kazao da je svojevremeno odbio da izda saglasnost za tehnički prijem tadašnjeg hotela „Agava” i zgrade Suda – oba objekta su potom srušena u zemljotresu 1979. godine.

– U ljudskoj prirodi je da je lakše nadati se da se „valjda neće najgore desiti”, nego učiniti sve što je potrebno da se posledice izbjegnu. Priroda, međutim, ne prašta ovakve greške, a na današnjem stepenu razvoja, i nakon svih iskustava, ne možemo reći da ne znamo šta treba raditi. Naš narod ima veoma dobru izreku: „Zlo rađenje – gotovo suđenje”, koja bi trebalo da nam bude vodilja kada je riječ o ovim stvarima – upozoravao je svojevremeno Čejović.

Nakon zemljotresa 15. aprila 1979. godine, Čejović je bio direktor Direkcije za obnovu i izgradnju Bara. Tada su, kako je govorio, uspjeli da do zime 1979. godine svo stanovništvo koje je ostalo bez krova nad glavom smjeste u novosagrađene ili sanirane objekte.

– U klasičnoj gradnji sagrađeno je i sanirano 1.679 stanova, napravljeno je i sanirano 18 škola, napravljeni su novi bulevari i putevi, saniran značajni dio poslovnog prostora kao i objekati infrastrukture. Bar je postao i ostao simbol i primjer efikasne i dobre obnove poslije zemljotresa. Malo je ko vjerovao i očekivao da ćemo u tome uspjeti kada sam se protivio da se stanovništvo smjesti u barakama, kako je to inače bila dotadašnja praksa. Pokazalo se, međutim, da su privremena rješenja upravo i najskuplja, da u velikoj mjeri skrenu i jako oduže tokove sa suštinske obnove, te da kao rezultat dobijate ružne gradove baraka – barakopolise – o čemu svjedoči činjenica da i dan-danas, 30 godina poslije zemljotresa na Siciliji, dio stanovništva živi u kontejnerima, jer tamo obnova još uvijek nije završena – govorio je Čejović na skupu održanom prije deset godina.

Tada je pitao da li bi Crna Gora mogla imati istu ili sličnu pomoć, koju je imala 1979, ako se ponovi zemljotres. Zato je, kako je tvrdio, bolje na vrijeme spriječiti posledice, a sprečavanje posledica razaranja počinje od urbanističkog planiranja.

– Nakon zemljotresa 1979. najeminentniji instituti su napravili karte mikroseizmičke reonizacije. Saglasno tome tačno se znaju lokacije na kojima zbog određenih karakteristika terena (blizina slojeva mulja, vode i sl) ne treba graditi objekte spratnosti veće od četiri etaže. To se poštovalo samo neko vrijeme nakon zemljotresa. Kako je odmicalo vrijeme, svaka nova izmjena detaljnih planova povećavala je spratnost objekata upravo na tim, kritičnim lokacijama. Na njima su, vidi se, podignute desetospratnice. Što se Bara tiče, one nijesu rađene na šipovima,koji su izuzetno skupi, a jedino su preporučljivi za takve terene. Računa se da su to konstruktivno dobro rađeni objekti – i ja bih volio da je to zaista tako. Međutim, svakome ko se bavi zemljotresnim inženjerstvom poznato je da i najbolje konstruktrivno napravljeni objekti, na takvim terenima stradaju, jer dolazi do poznatog fenomena „umiranja tla”. Brojni su primjeri da su se takvi objekti, cijeli, prosto izvrnuli, potonuli i slično – govorio je inženjer Čejović.

Arhitekta Andrija Markuš izjavio je da su kada se desio prvi zemljotres pobljšani normativi, ali je nastao sistem opšteg javašluka i potpuno neozbiljno se prišlo kompletnom projektovanju ovog prostora.

– Moglo bi se zaključiti da neke zgrade ne bi odgovarale propisima u smislu stabilizacije. Nažalost, i neke kolege arhitekti stavile su se u uslugu krupnog građevinskog biznisa koji diktira uslove od vitalnih interesa za određene prostore – kaže Markuš.

Istakao je da se krajem 60-ih počeo ostvarivati plan UN-a, te je tim eksperata izradio i plan Budve.

– Međutim, desila se posledica javašluka koja je nastala u trenutku promjene sistema od organizovanog socijalizma, u ovo danas i nastao je haos. Nastala je trka za bogaćenjem i svi principi koji su važili u struci su napušteni toliko da je u Budvi na dijelu od magistrale do obale predviđeno 1,6 miliona bruto kvadrata da se izgradi. Po tome možete zaključiti koji su laici došli, a koji su asistirali krupnom građevinskom biznisu da upropasti Budvu. Mnogo toga je improvizovano i privatizovano – ocjenjuje Markuš.

Stručnjak za seizmologiju i bivši direktor Seizmološkog zavoda Branislav Glavatović kazao je za „Dan” da je nemoguće predvidjeti kada će se dogoditi zemljotres i kog će intenziteta biti. On navodi da se seizmološke prilike u Crnoj Gori nijesu promijenile uopšte u odnosu na period od prije 40 godina, pa je rizik od zemljotresa isti, kako danas, tako i prije sto i više godina. Ipak, kako navodi, danas je Crna Gora mnogo urbanizovanija, posebno na Primorju i Podgorici, pa se postavlja pitanje koliko su poštovani propisi kada su svi ti objekti građeni.

– Pitanje je koliko su ti objekti otporni na zemljotrese, ali o tome svoj sud treba da daju ljudi iz građevinske struke. Problem je što se i kod nas, ali i u Evropi društvene zajednice uče na negativnim iskustvima. Nekada se i zaborave veliki zemljotresi, pa se ljudi malo više oslobode prilikom građenja više nego što treba – ističe Glavatović, dodajući da smo kroz istoriju na Balkanu imali više razornih zemljotresa koji su znali da devastiraju primorje.

Dodaje da su više puta rađene analize za najgori mogući scenario u slučaju da se dogodi zemljotres od oko sedam stepeni ili više Rihterove skale, tokom sezone, te da su procjene da u zavisnosti od epicentra može stradati od nekoliko stotina građana i 25 do 30 odsto objekata najmanje, do najviše nekoliko hiljada lica i rušenja 50 do 70 odsto objekata.

A.O. - M.S.

---

Objekti bi zatrpali saobraćajnice
Čejović je u svom referatu objasnio da je tačno definisano koliko objekat treba da je udaljen jedan od drugog, tako da u slučaju rušenja ne zatrpa prilaze.

– Veoma je lako vidjeti, kada prolazite ulicama, kako su svi ranije građeni objekti (oni građeni neposredno poslije zemljotresa) postavljeni tako da ima dovoljno prostora između njih i svih pristupnih saobraćajnica, koje ni u slučaju njihovog rušenja ne bi bile zatrpane. Svaki novije građen objekat, naprotiv, postavljan je sve bliže jedan drugom (imamo zgrada gdje se ljudi sa prozora mogu rukovati) i sve bliže ulicama. Poslednji objekti i to višespratnice, bez ikakve potrebe, praktično su rađeni sa stepenicama na samom trotoaru, svega par metara udaljenom od uskih ulica koje bi i u ovom trenutku trebalo proširiti. U slučaju rušenja tih objekata, te bi saobraćajnice bile potpuno zatrpane, a pristup i pomoć ljudima pod ruševinama nemoguć – upozoravao je Čejović.

Naglašavao je da se gradilo na mjestima koja su poslije zemljotresa bila ostavljena kao parkinzi, trotoari, zelene površine, djelovi školskog dvorišta, da se povećavala spratnost objekata, smanjivala njihova međusobna udaljenost i udaljenost od saobraćajnice – sve suprotno preporukama za urbanističko planiranje u područjima visoke seizmološke aktivnosti.