Predsjednik Sidnikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević ocijenio je u razgovoru za „Dan” da se položaj radničke klase u odnosu na prije 30 godina značajno promijenio jer su ranije radnici imali, tada se mislilo, sigurna radna mjesta, sigurne i podnošljive zarade, dok danas nijedno mjesto nije sigurno. Ovakva situacija posebno je izražena u privatnom sektoru, jer se uvijek može naći način da se na zaposlene vrše razni pritisci. Rakočević ukazuje da je za prijem u radni odnos u javnom sektoru kandidat svojevremeno trebalo da ispunjava razne vrsta kriterijuma, počev od kvalitetnog obrazovanja i sposobnosti, pa do fizičkih predizpozicija.
– U međuvremenu je došlo do urušavanja kriterijuma do tog nivoa da su jednoj mjeri podobni zapošljavani po raznim osnovama, sa prefiksom nepotizma, prijateljskih i raznih drugih relacija, dok je kvalitet bio u drugom planu. Zarade su dobroj mjeri bile bolje, ako se uporede sa tadašnjim troškovima života. Zaduženost radničke klase je bila mnogo manja, dok se danas možemo pohvaliti potpuno drugačijim pokazateljima – izjavio je Rakočević.
On navodi da sada u državi imamo oko 195 hiljada zaposlenih od kojih je 50.000 angažovano u javnom sektoru. Broj zaposlenih koji rade na crno je nepoznat, ali, kako ističe, sigurno nije zanemarljiv.
– Što se tiče javnog sektora broj zaposlenih sa ugovorom na određeno je u odnosu na čak skorija prošla vremena znatno manji i taj procenat ne prelazi pet odsto ukupnog broja. Međutim, potpuno drugačija situacija je u realnom sektoru gdje je nepoznat procenat onih koji imaju ugovor na neodređeno, ali je drastično mali – istakao je Rakočević.
Na pitanje koliko je sindikalno neangažovanih ljudi u Crnoj Gori, Rakočević kaže da je i tu teško dati preciznu cifru.
– U javnom sektoru sindikalno članstvo se u zavisnosti od djelatnosti u prosjeku kreće između 40 do 50 odsto od ukupnog broja zaposlenih. U realnom sektoru taj procenat je drastično manji, a upoređujući sa brojem zaposlenih najveći broj dolazi iz realnog sektora, što nam govori da tu postoji problem. Radnici koji dolaze iz privatnih firmi najčešće nijesu uopšte sindikalno organizovani, što je posledica direktnog pritiska poslodavaca na njih. Dakle, iz golog straha za svoje radno mjesto i egzistenciju, taj najveći dio zaposlenih u Crnoj Gori ne smije da se kroz sindikalno organizovanje bori za svoja danas opštepoznato veoma loša i mala prava. Ukoliko bi sa vrha države Crne Gore postojala volja da se izvrši pritisak na poslodavce iz privatnog sektora da daju prostora ili čak pomognu, što je već praksa, da se radnici u njihovim firmama sindikalno organizuju, postojala bi kritična masa da se u tom sektoru i te kako popravi materijalni i radni položaj najvećeg broja zaposlenih u državi – navodi on.
Rakčević smatra da je najveći problem sindikalizma nemoć, što je produkt nepovjerenja radnika, odnosno članova.
– Kao što sam već pomenuo, sindikalci se najčešće bave sami sobom, a na uštrb benefita često budu pasivni, inertni i servilni poslodavcima. Često nam ispred nosa prolaze razni zakoni i procesi za koje niti se zna niti žele da se zna. Zbog nezainteresovanih sindikalaca, oni koji iskreno žele i imaju kapaciteta i energije da se bave sindikalizmom, gube volju ili ne mogu zbog njih da se istaknu. Dokle god sindikalni pokret ne može pozivom da organizuje kritičnu masu članstva, slobodno mogu reći da je u doslovnom smislu sindikalni pokret mrtav – smatra Rakočević. M.S.

---

Zakoni sve lošiji po radnike
Odgovarajući na pitanje šta očekuje od novog Zakona o radu, te da li će zaposlenima biti bolje ili je u pitanju još jedan zakon koji štiti poslodavce, Rakočević kaže da su „svi zakoni koji se donose poslednjih godina sve povoljniji za poslodavce, a nepovoljniji po radnike”.
–Procedura usaglašavanja i usvajanja zakona o radu isuviše dugo traje, pa se postavlja pitanje da li se on slučajno čuva u fioci i zašto. Izmjene ovog zakona, sa kojima sam do jednog trenutka bio upoznat, skoro sve su išle na štetu radnika, dok su povoljnosti bile samo kozmetičke prirode. U svakom slučaju, glavni krivci za to nijesu poslodavci već mi sami, jer logično je da poslodavci gledaju svoj interes, a nejaki sindikalni pokret se čisto radi javnosti malo zakoprca i onda opet zaspe kao što najčešće spava – zaključuje Rakočević.


Istrošeni sindikalci ne daju fotelje
Upitan kada možemo očekivati smjenu generacija u sindikatima, Rakočević kaže da je ona već počela, međutim, teško je reći koliko će ona biti dinamična i u kojoj mjeri, jer je sa druge strane veliki otpor.
– Mora se istaći da iskusni, kvalitetni sindikalci i te kako mogu pomoći i pomažu svojim znanjem i iskustvom sindikalizmu, ali imamo i pojavu da višedecenijski istrošeni sindikalci, zarad raznih benefita i interesa, po cijenu života ne žele da napuste fotelje. I tu se slobodno može podvući paralela sa političkim ambijentom gdje je situacija veoma slična – navodi Rakočević.