U
Crnoj Gori su, tokom poslednjih šest godina, ubijene 22 žene, kao žrtve porodičnog nasilja, od kojih je osam njih život izgubilo od 2015. do novembra ove godine, saopšteno je na protestnom skupu Centra za ženska prava, Sigurne ženske kuće i SOS telefona Nikšić. U poslednjih osam ubistava, kako su kazale organizatorke protesta, državne institucije u polovini slučajeva nijesu reagovale po prijavama za nasilje u porodici i žrtve nijesu zaštitili, naglašavajući da posao nadležnih obavljaju samo nevladine organizacije (NVO).
Protest je organizovan povodom ubistva 78-godišnje žene, koje se dogodilo 30. oktobra u Podgorici. Ženu je, kako se sumnja, ubio njen bratanić, iako je nasilje i ranije prijavljivano. Nekoliko desetina učesnika protesta okupilo se ispred zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), odakle su se uputili ka zgradi Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT).
Organizatorke protesta su uputile pisma ministru unutrašnjih poslova Mevludinu Nuhodžiću, direktoru Uprave policije Slavku Stojanoviću i vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću, u kojem su navele da su u prethodne dvije godine tri žene preživjele pokušaj ubistva, da je petoro djece svjedočilo o teškim ubistvima u porodici, dok je jedan otac ubijen štiteći život kćerke i unučadi.
Direktor Centra za ženska prava Maja Raičević kazala je novinarima da se njihove glavne primjedbe odnose na policiju, tužilaštvo, ali i na centre za socijalni rad i pravosuđe, čija je, kako je dodala, kaznena politika gotovo zanemraljiva i neodvraćujuća po nasilnike.
– Poslednji slučaj ubijene 78-godišnje žene u Podgorici govori da je slučaj bio prijavljen policiji. Policija je, umjesto da preduzme mjere koje su zakonom propisane i Protokolom od zaštite od nasilja u porodici, samo upozorila nasilnika i to je na kraju rezultiralo ubistvom ove žene, koja je mogla biti spasena. Da imamo institucije koje nasilje nad ženama i u porodici shvataju ozbiljno, ubistvo je moglo biti spriječeno – poručila je Raičevićeva.
Istakla je da niko ne vodi evidenciju o slučajevima ubistava žena i da o tome ne postoje zvanični podaci.
– Uglavnom pratimo izvještaje medija i slučajno naših korisnica. Smatramo da je alarmantno što su u periodu od januara 2011. do novembra 2017. ubijene 22 žene koje su žrtve porodičnog naselja. Od 2015. do novembra 2017. godine osam žena je ubijeno. Za četiri od tih žena mi znamo da su prijavljivale nasilje i da nijesu zaštićene zato što reakcija institucija nije bila blagovremena i efikasna. To je nešto što se iz dana u dan ponavlja – naglasila je Raičevićeva.
Kako kaže, poslom zaštite žrtava nasilja i pružanjem podrške u takvim slučajevima bavi se isključivo „šaka nevladinih organizacija”.
– Mi smo umorne od ove priče i rada, koji je zapravo posao institucija. Da postoji pravna država, organizacije kao što su naše ne bi morale da postoje i pružaju servise žrtvama nasilja. Mi to radimo bukvalno zato što smo primorane, jer u ovoj zemlji nema bukvalno niko ko na pravi način brine o ženama koje su iskusile nasilje i kojima treba pomoć. Nasilje se minimizira, ne doživljava se ozbiljno, praktično nemamo adrese na koju možemo da se obratimo – naglasila je Maja Raičević.
Prema istraživanju ove NVO, 59 odsto žena koje prijave nasilje nije zadovoljno odnosom institucija prema njima. Podsjetila je da su i prošle godine istim ovim povodom organizovale protest, te da su podnosile krivične prijave protiv predstavnika institucija koje nijesu reagovale u slučaju prošlogodišnjeg pokušaja ubistva dvije žene i dvoje djece, kada je stradao otac koji je branio svoju kćerku i unučad.
Nada Koprivica iz SOS telefona Nikšić saopštila je da su prošle godine, zbog tog slučaja, podnijele osam krivičnih prijava protiv dva centra bezbjednosti, dva centra za socijalni rad i tri osnovna državna tužilaštva.
– U ovom trenutku, od tih osam prijava, četiri su odbijene u osnovnom i višem tužilaštvu i sada su pred Ustavnim sudom. Jedna je pred Višim državnim tužilaštvu. Još čekamo odgovor. Tri koje su podnesene protiv osnovnih tužilaštava proslijeđene su Specijalnom državnom tužilaštvu. U drugom slučaju, institucije već dvije godine ne reaguju na adekvatan način. Radi se o slučaju najvećeg rizika i svi negdje procjenjuju da on može da ima vrlo ozbiljne ishode. U tom slučaju smo podnijeli četiri krivične prijave protiv centara bezbjednosti, za socijalni rad i sudije Osnovnog suda. Sve četiri su odbijene u Višem državnom tužilaštvu – naglasila je Koprivica.
Ljiljana Raičević iz Sigurne ženske kuće ukazala je da je sklonište za žrtve nasilja stalno puno.
– Žrtve se uobičajno javljaju prvo nama, pa onda to mi procesuiramo prema policiji i centrima za socijalni rad, stalno očekujući da će kazne biti adekvatne i da će zaštitne mjere jednom profunkcionisati. Jedna od najboljih zaštitnih mjera, koja se skoro uopšte ne sprovodi, jeste udaljavanje nasilnika ili iz stana ili iz prostora u kojem zajedno boravi sa žrtvom, ili makar približavanja na 100, 200 ili 300 metara. Nama je nepoznato zašto se te mjere ne primjenjuju i stalno ćemo da ukazujemo na to. Kad bi te kazne bile oštre i onakve kakve su propisane zakonom, manje bi bilo naselja, manje bi bilo nasilnika kada bi bili u zatvoru i ne novčano i uslovno kažnjavani – smatra ona.
A.O.
Istražiti propuste
U pismima Nuhodžiću, Stojanoviću i Stankoviću organizatorke protesta su zatražile da policijski službenici u slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama vrše procjenu rizika, postupaju proaktivno.
– Tražimo da detaljno istražite propuste službenika policije koji ne poštuju principe dužne pažnje i hitnosti u postupanju. Tražimo hitnu izmjenu neaktivne prakse policije da upozorava počinioce nasilja, kao u slučaju ubijene D.P, umjesto da ih odmah procesuira i evidentira. Potrebna je ažurnija uloga tužilaštva u ovim predmetima i neposredna saradnja s policijom, radi djelotvornije istrage i kvalifikacije djela – navodi se u pismima.