Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Da odrobija godinu i plati 380.000 eura * Jačati vladavinu prava * Ne vraćam se direktno u politiku * Dvije tragedije obilježile doček * Osvojili ledom okovani Nevidio * Pomoć za ugrožene * Da odrobija godinu i plati 380.000 eura
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 03-01-2016

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
N/A:
N/A

Vic Dana :)

Crnogorac pao s motora. Izlazi iz bolnice sav u gipsu, i dolazi mu brat u posetu.
-Pa šta je bilo brate? Šta si slomio?
-Kaže doktor da imam prelom rebra, frakturu mozga, iščašenje kuka, frakturu potkolenice i frakturu klavikule...
Kaže mu brat:
-A ne mogu ti ja to pamtit' brate. Ja ću reći majci da si umro!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Drustvo - datum: 2015-12-31 NIKŠIĆANKA STANA MRVOŠEVIĆ PRIJE VIŠE OD ČETIRI DECENIJE OPREDIJELILA SE ZA HRANITELJSTVO
Dobra majka tuđih sinova Moj sin Željko, koji je tada imao svega sedam godina, zajapuren je utrčao u kuću i molio oca Branka i mene da primimo dječaka Nenada, nekoliko mjeseci mlađeg od njega Dva mjeseca kasnije socijalni radnici doveli su nam i šestogodišnjeg Miloja
Dan - novi portal
Naj­te­ža stvar u ži­vo­tu je zna­ti ko­je mo­sto­ve tre­ba pre­ći, a ko­je sru­ši­ti.
Ova­ko svo­ju pri­ču po­či­nje Nik­ši­ćan­ka Sta­na Mr­vo­še­vić, ko­ja se pri­je vi­še od če­ti­ri de­ce­ni­je opre­di­je­li­la za hra­ni­telj­stvo. Pri­hva­ti­la se da iz­dr­ža­va dva dje­ča­ka bez ro­di­telj­skog sta­ra­nja. Ko­li­ko lju­ba­vi, sna­ge i bor­be je tre­ba­lo da bi se pre­šao tr­no­vit put do uspje­ha ko­ji je kru­ni­san ti­me da su oni da­nas od­ra­sli i us­pje­šnji lju­di, ot­kri­va nam na­ša sa­go­vor­ni­ca.
– Sa sje­tom se sje­ćam lje­ta 1970. go­di­ne, ka­da je u ta­da­šnje na­se­lje Ru­do Po­lje kod Nik­ši­ća do­šla gru­pa so­ci­jal­nih rad­ni­ka, ko­ji su do­ve­li ne­ko­li­ko dje­ce bez ro­di­telj­skog sta­ra­nja i smje­sti­li ih kod po­ro­di­ca ko­je su ži­vje­le u Uli­ci 18. sep­tem­bar, da­nas na­se­lje Hum­ci, gdje i sa­da sta­nu­je­mo. Moj sin Želj­ko, ko­ji je ta­da imao sve­ga se­dam go­di­na, za­ja­pu­ren je utr­čao u ku­ću i mo­lio oca Bran­ka i me­ne da pri­mi­mo dje­ča­ka Ne­na­da, ne­ko­li­ko mje­se­ci mla­đeg od nje­ga. I sa­da mi od­zva­nja­ju u uši­ma nje­go­ve ri­je­či: „Ne­ću vi­še da bu­dem sam. Ho­ću da imam dru­ga!” Su­prug Bran­ko i ja, bi­li smo zbu­nje­ni Želj­ko­vom ide­jom, ali i upor­no­šću - pri­ča Sta­na.
Po­ja­šnja­va da su ona i su­prug že­lje­li da ima­ju još dje­ce, ali broj­ne zdrav­stve­ne kom­pli­ka­ci­je im ni­je­su do­zvo­lja­va­le da ostva­re taj san.
– Za­te­če­na Želj­ko­vom upor­no­šću, ali i či­nje­ni­com da bi bio ja­ko sre­ćan, od­lu­či­la sam da raz­go­va­ram sa sa­da po­čiv­šim su­pru­gom Bran­kom, na­kon če­ga smo se do­go­vo­ri­li da si­nu is­pu­ni­mo že­lju. U ju­lu, sa­da da­le­ke, 1970. go­di­ne Ne­nad je po­stao član naš po­ro­di­ce. Dva mje­se­ca ka­sni­je so­ci­jal­ni rad­ni­ci do­ve­li su i še­sto­go­di­šnjeg Mi­lo­ja. Za­mo­li­li su me da ga pri­ču­vam ne­ko­li­ko da­na, dok že­na kod ko­je je bio smje­šten ne iza­đe iz bol­ni­ce. Vri­je­me je is­te­klo, ali on ni­je htio da se odvo­ji od nas. Pla­kao je! I Želj­ko i Ne­nad su pla­ka­li i mo­li­li da i on osta­ne kod njih. Od­lu­či­li smo da za­dr­ži­mo i Mi­lo­ja. Ne­nad je ostao kod nas na­red­nih dva­na­est go­di­na, do od­la­ska na Voj­nu aka­de­mi­ju u Za­greb, a Mi­lo­je dvije go­di­ne ma­nje, sve dok ni­je pro­na­šao maj­ku, sa ko­jom je na­sta­vio da ži­vi – pri­sje­ća se na­ša sa­go­vor­ni­ca.
Ona na­gla­ša­va da je splet ne­sreć­nih okol­no­sti uči­nio da su oba dje­ča­ka ima­la tu­žnu ži­vot­nu pri­ču.
– Ne­na­do­va maj­ka osta­la je trud­na sa mom­kom sa ko­jim se za­ba­vlja­la. Ne­du­go po­tom po­sva­đa­la se sa njim, ali za po­mir­enje ni­je že­lio da ču­je. Ka­ko bi se iona­ko kom­pli­ko­va­na si­tu­a­ci­ja još vi­še s za­mr­si­la Bog je na­met­nuo da on do­bi­je po­ziv za od­slu­že­nje voj­nog ro­ka. Mo­li­la ga je i pre­kli­nja­la da do­đe da se po­zdra­vi sa njim. Ne slu­te­ći šta će mu se do­go­di­ti, pri­stao je na tu so­lu­ci­ju. Do­go­vo­re­no je vi­đe­nje. U mo­men­tu ka­da je pri­šla, umje­sto is­pru­že­ne ru­ke po­zdra­va, iz­va­di­la je pi­štolj iz dže­pa i pu­ca­la mu u gru­di. Na li­cu mje­sta ostao je da le­ži ne­po­mi­čan u lo­kvi kr­vi. Ne­na­do­va maj­ka je uhap­še­na zbog po­či­nje­nog kri­vič­nog dje­la, ta­ko da je on ro­đen u za­tvo­ru. U Dječ­jem do­mu Bi­je­la pro­veo je šest i po go­di­na. Iako se na­dao da će ga maj­ka uze­ti ka­da od­ro­bi­ja ka­znu i iza­đe iz za­tvo­ra to se ni­je do­go­di­lo, upr­kos či­nje­ni­ci što joj je so­ci­jal­no obez­bi­je­di­lo po­sao i stan. Isti­ni za vo­lju, ne­ko­li­ko pu­ta je do­la­zi­la da ga po­sje­ti, sa čo­vje­kom ko­jeg je upo­zna­la u za­tvo­ru, a ko­ji je od­le­žao ka­znu za si­lo­va­nje i ubi­stvo. S ob­zi­rom da je ži­vje­la sa njim i ni­je po­ka­zi­va­la in­te­re­so­va­nje da od­ve­de Ne­na­da, ne pri­hva­ta­ju­ći ta­kvo po­na­ša­nje, opo­me­nu­la sam je da u bu­du­će ako že­li da po­sje­ću­je si­na mo­že do­la­zi­ti je­di­no sa­ma, ni­ka­ko u dru­štvu tog čo­vje­ka – sje­ća se te­ta Sta­na.
U vri­je­me ka­da je Ne­nad imao 12 go­di­na, a ona, ka­ko ka­že, po­mi­sli­la da je stre­snim si­tu­a­ci­ja­ma do­šao kraj, po­ja­vi­la se nje­go­va tet­ka i sa­op­šti­la tu­žnu vi­jest o po­gi­bi­ji maj­ke.
– Kao na fil­mu, do­go­dio se za­plet si­tu­a­ci­je. Su­ze, je­ca­ji, plač i bo­li... Ne­na­do­va tet­ka je is­pri­ča­la da je ubio čo­vjek sa ko­jim je ži­vje­la. U tom mo­men­tu Ne­nad je za­tra­žio da mu pri­pre­mim cr­nu ko­šu­lju. S ob­zi­rom na to da sam se tru­di­la da mu is­pu­nim sve že­lje, is­po­što­va­la sam nje­gov za­htjev. Bo­ri­la sam se da mu po­mog­nem ka­ko bi pre­bro­dio te­ške mo­men­te. Mi­slim da sam ga spa­si­la ne­pre­sta­nim i du­gim raz­go­vo­ri­ma. Bi­li su to da­ni sa mno­go pat­nje i bo­li, prot­ka­ni su­za­ma i je­ca­ji­ma. I upra­vo tih te­ških i bol­nih da­na, Ne­nad je re­kao da ne že­li vi­še da no­si maj­či­no pre­zi­me. Pi­tao me je mo­že li da uzme oče­vo – pri­sje­ća se Sta­na.
Ona se sje­ća da je to bio Si­zi­fov po­sao i da ni­je la­ko ka­me­nu gro­ma­du is­ko­tr­lja­ti na vrh br­da, ali da su trud i vo­lja ko­je je ulo­ži­la, ne­u­mor­nom ener­gi­jom, ru­ši­li sve ne­do­u­mi­ce i pre­pre­ke ko­jih je bi­lo ne­bro­je­no.
– Bra­ća Ne­na­do­vog oca ni­je­su du­go htje­la da ču­ju za to da on no­si nji­ho­vo pre­zi­me. To ih je pod­sje­ća­lo na tu­žnu pro­šlost. Ipak, za me­ne je bi­lo naj­va­žni­je da is­pu­nim Ne­na­dov san. Uz mno­go mol­bi i raz­go­vo­ra sa Ne­na­do­vim stri­če­vi­ma, da ga upo­zna­ju, pa tek na­kon to­ga od­lu­če da li da pri­sta­nu na to da on no­si nji­ho­vo pre­zi­me, na­kon što su ga ugle­da­li po­pu­sti­li su. Shva­ti­li su da on li­či na njih kao ja­je ja­je­tu. Na­kon du­go vre­me­na Ne­na­do­vo li­ce opet je oza­rio osmi­jeh. To je nje­go­vom ži­vo­tu vra­ti­lo smi­sao po­sto­ja­nja i, ka­ko je go­vo­rio, imao je raz­log za ra­do­va­nje. Čak je po­pra­vio ocje­ne i bio od­li­čan đak. Raz­mi­šljao je o bu­duć­no­sti, ma­štao, pra­vio pla­no­ve. Od­lu­čio je da na­kon sred­nje ško­le na­pu­sti Nik­šić, uz obra­zlo­že­nje da ne mo­že da ži­vi u tom gra­du sa svo­jom pro­šlo­šću – ka­že Sta­na, ko­joj i da­nas za­i­skri su­za u oku ka­da se sje­ti tih te­ških tre­nu­ta­ka i da­na pu­nih bo­la.
Dru­gi dje­čak ko­jeg je ot­hra­ni­la po­ro­di­ca Mr­vo­še­vić, ne­znat­no mla­đi od Ne­na­da je Mi­lo­je.
– Iako mno­go ve­zan za Ne­na­da, Želj­ka, Bran­ka i me­ne, ja­ko je pa­tio za maj­kom. Jed­no­stav­no, znao je da ona ne­gdje po­sto­ji. Iako ma­lo po­ti­šten, pre­sa­bi­rao je do­ga­đa­je. Vje­ro­vao je u mo­ju spo­sob­nost i hra­brio se­be da će mu se is­pu­ni­ti san, kao što se to do­go­di­lo i Ne­na­du. Ni­je­sam ima­la pre­vi­še iz­bo­ra. Na­šla sam se pred ve­li­kim za­dat­kom. Kre­nu­la sam u još jed­nu ne­iz­vje­snu ak­ci­ju – u po­tra­gu za Mi­lo­je­vom maj­kom. I dok sam ja bi­la skep­tič­na, on je na­kon sve­ga što sam ura­di­la za Ne­na­da, vje­ro­vao da sam sve­moć­na. Če­sto bi me pi­tao: „Te­ta Sta­no, da li mo­žeš da na­đeš mo­ju maj­ku. O, dra­gi Bo­že, ka­da bih mo­gao da je za­gr­lim, bio bih naj­sreć­ni­ji dje­čak na svij­etu”. Zna­la sam da je pre­da m­nom te­žak za­da­tak. Ipak, ni­je­sam po­su­sta­ja­la. Na osno­vu po­da­ta­ka ko­je sam ima­la o njoj, po­ku­ša­la sam od lju­di ko­je sam slu­čaj­no upo­zna­la, sa­zna­ti ne­ke de­ta­lje, jer su i oni ima­li isto pre­zi­me. I za­i­sta, sa­zna­la sam da ži­vi i ra­di u jed­nom pri­mor­skom gra­du. Kon­tak­ti­ra­la sam so­ci­jal­ne rad­ni­ke ko­ji su je pro­na­šli i pi­ta­li da li ima si­na. Su­ze su kao ri­je­ka na­vi­ra­le niz nje­ne obra­ze. Je­ca­ji su joj pa­ra­li du­šu, a du­go skri­va­ne ri­je­či po­te­kle su iz nje­nih usta. Is­pri­ča­la je da je ima­la si­na Mi­lo­ja ko­ga je da­la u dom, jer ni­je ima­la uslo­va da ga iz­dr­ža­va. Ka­za­la je i to da ga je obi­la­zi­la po­ne­kad u Do­mu, ku­po­va­la mu po­klo­ne, te da ni sa­ma ne zna ka­ko je pre­ki­nu­la kon­tak­te sa njim. Na­gla­ša­va­la je da go­di­na­ma ne mo­že da ga na­đe. „Ka­da bih sa­mo mo­gla još jed­nom da za­gr­lim mo­ga si­na, mo­ju ra­dost. Sr­cu bi mi bi­lo lak­še ka­da bih zna­la da je živ”. Na­kon vi­še od sat vre­me­na raz­go­vo­ra, so­ci­jal­ni rad­ni­ci su joj ta­da re­kli da njen sin ži­vi u Nik­ši­ću, u jed­noj div­noj po­ro­di­ci, gdje su mu pru­že­ni lju­bav i pa­žnja. Osmi­jeh je oza­rio nj­e­no li­ce. Do­go­vo­ren je su­sret sa Mi­lo­jem. I sa­da kao da po­sma­tram Mi­lo­ja. Sje­ćam se da je bio ja­ko ner­vo­zan. Ni­je ga mje­sto dr­ža­lo. Po­la da­na je is­tr­ča­vao na­po­lju, dok ni­je do­šlo do to­ga du­go iš­če­ki­va­nog tre­nut­ka, ka­da je maj­ci po­tr­čao u za­gr­ljaj i po­vi­kao: „Maj­ko, maj­ko, do­šla si”. Sjeo joj je u kri­lo, po­lju­bio je i upi­tao za­što ga je osta­vi­la. A, on­da je na­sta­vio sa pi­ta­nji­ma: Vo­liš li ti me­ne? Že­liš li da me po­ve­deš sa so­bom?! I dok su oni pla­ka­li, su­ze so­ci­jal­nog rad­ni­ka, Bran­ko­ve i mo­je, pa­ra­le su zi­do­ve pro­sto­ri­je u ko­joj smo sje­dje­li. Skr­ha­na od bo­la, Mi­lo­je­va maj­ka je iz­go­va­ra­la da bi to ra­do uči­ni­la, ali ne­ma uslo­va da ga iz­dr­ža­va. Od to­ga da­na do mo­men­ta ka­da je do­bi­la stan i bo­lji po­sao, Mi­lo­je­va maj­ka je na­red­ne tri go­di­ne bi­la naš gost ja­ko če­sto, pri­ča Sta­na, na­po­mi­nju­ći da je Mi­lo­je sa svo­jom maj­kom oti­šao ka­da je imao 16 go­di­na..
Ona ka­že da je sreć­na što je uspje­la da si­na Želj­ka, Ne­na­da i Mi­lo­ja, vas­pi­ta da budu od­go­vor­ni lju­di, kao i zbog to­ga što su svi­ma že­lje is­pu­nje­ne.
– Želj­ko i Ne­nad ima­ju po­ro­di­ce, a na­dam se da će to ži­vot­no pi­ta­nje ri­je­ši­ti i Mi­lo­je. Upor­nost je po­bi­je­di­la po ko zna ko­ji put. Svi­ma ko­ji po­mog­nu dje­ci bez ro­di­te­lja, ne­ka Bog po­da­ri ono­li­ko lju­ba­vi i sre­će ko­li­ko sam ja ima­la po­di­žu­ći ta dva div­na dje­ča­ka – za­vr­ša­va svo­ju pri­ču te­ta Sta­na. L.N.


Svi­ma pod­jed­na­ko po­sve­će­na


Te­ta Sta­na je uvi­jek i svu­da svo­ja tri dje­ča­ka, Želj­ka, Ne­na­da i Mi­lo­ja, vo­di­la sa so­bom.
– Ka­da bi me ne­ko pi­tao je­su li svi mo­ji, po­no­sno sam od­go­va­ra­la da je­su. Sve su to mo­ji si­no­vi. Svu tro­ji­cu sam isto­vre­me­no upi­sa­la u pr­vi raz­red. Moj su­prug Bran­ko bio im je kao drug, bra­nio bi ih ka­da bih ja vi­ka­la na njih. Zah­ti­je­va­la sam di­sci­pli­nu od sve tro­ji­ce i bi­la im pod­jed­na­ko po­sve­će­na. Želj­ko je če­sto do­bi­jao ba­ti­ne, i kad ni­je bio kriv. Že­lje­la sam da na­pra­vim lju­de od njih i uspje­la sam u to­me. Kod Ne­na­da je bi­la ka­sa za šted­nju nov­ca, ko­ji su do­bi­ja­li od na­še rod­bi­ne. Kad su do­la­zi­la mo­ja bra­ća iz Nje­mač­ke, mo­li­la sam ih da no­vac ne da­ju Želj­ku, već da osta­ve Ne­na­du i ka­žu da je to za svu tro­ji­cu. Uvi­jek je ta­ko bi­lo. Ušte­đe­vi­nu su ko­ri­sti­li za od­la­zak u bi­o­skop ili na utak­mi­cu. Želj­ko ih je vo­lio kao bra­ću i ni­ka­da ni­je po­ka­zi­vao lju­bo­mo­ru – pri­ča Sta­na.


Želj­ko se
po­sve­tio mu­zi­ci
Sta­nin sin Želj­ko od­u­vi­jek je vo­lio mu­zi­ku. Za­vr­šio je mu­zič­ku ško­lu, kao ma­li svi­rao je har­mo­ni­ku, a ka­sni­je kla­vi­ja­tu­ru u gru­pi „Osma si­la”.
– Već 29 go­di­na moj sin ži­vi u Ita­li­ji i na­sta­vio je da se ba­vi mu­zi­kom. Ože­nio se Ita­li­jan­kom An­to­ne­lom. Ima tro­je uspje­šne dje­ce Ma­ti­ju (28), ko­ji je dok­to­ri­rao, Mar­ti­nu (20), ko­ja je tek sa­da na stu­di­ja­ma i Ni­ko­lu (13) osnov­ca. Želj­ka sam po­dr­ža­la u že­lji da na­sta­vi mu­zič­ku ka­ri­je­ru, iako je Bran­ko mi­slio da će on upi­sa­ti elek­tro­teh­ni­ku. Idem kod nje­ga ne­ko­li­ko pu­ta go­di­šnje – ka­že po­no­sno Sta­na.

Vje­ro­va­la u Ne­na­do­vu od­go­vor­nost

Ona se sje­ća i pe­ri­o­da ka­da su Želj­ko i Ne­nad za­vr­ši­li sred­nju ško­lu jer su obo­ji­ca že­lje­li da upi­šu Voj­nu aka­de­mi­ju u Za­gre­bu.
– Pro­pi­si ni­je­su do­zvo­lja­va­li da idu dvo­ji­ca iz jed­ne ku­će. Od­lu­či­la sam da po­ša­ljem Ne­na­da, po­ku­ša­va­ju­ći da po­ja­snim Želj­ku da će se on lak­še sna­ći. Ko­li­ko po­vje­re­nje sam ima­la u Ne­na­da, pot­pi­sa­la sam da ću u slu­ča­ju da iz­gu­bi go­di­nu pla­ti­ti tro­ško­ve ško­lo­va­nja, čak sam i ku­ću ta­da za­lo­ži­la za hi­po­te­ku. Is­pu­nio je obe­ća­nje. Po­stao je in­že­njer te­le­ko­mu­ni­ka­ci­ja. Sa­da ži­vi u Sr­bi­ji. Ože­njen je i ima dvi­je kćer­ke, bli­zan­ki­nje. Po­ne­kad se ču­je­mo te­le­fo­nom, a lje­ti do­đe s po­ro­di­com da nas obi­đe, ka­že te­ta Sta­na, ne za­bo­ra­vlja­ju­ći da ka­že da je Mi­lo­je za­vr­šio sred­nju ško­lu i za­po­slio se na pri­mor­ju, oda­kle se pri­je ne­ko­li­ko go­di­na od­se­lio u Li­bi­ju.

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"