Vlada i njenih 16 ministarstava planirali su da tokom 2015. godine potroše oko 1,2 miliona eura na usluge mobilne i fiksne telefonije, što je, po ocjeni sagovornika „Dana”, previše i postavlja se pitanje zašto država ne osnuje svog telekomunikacionog operatera kada već daje milione stranim kompanijama. Sudeći po planovima javnih nabavki, zaključenim ugovorima i stavkama u Zakonu o budžetu za 2015. godinu izvršna vlast, uprkos velikim mogućnostima za komunikaciju putem interneta, ne štedi na telefonskim impulsima.
Najveći izdatak za telefonske usluge imaće Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija, koje je u planu javnih nabavki navelo da će za te namjene da potroše 303.000 eura. Planom je predviđeno da se za usluge unutar zemlje potroše 43.000, a za diplomatsko konzularna predstavništva 260.000. eura. Veliki izdatak će imati i resor unutrašnjih poslova, koji treba da omogući telefonsku komunikaciju za nekoliko hiljada zaposlenih. Oni su sa Telekomom potpisali ugovor o pružanju telefonskih usluga vrijedan 316.773 eura, pri čemu će za fiksne telefone izdvojiti 138.716 eura, a mobilne 178.057.
Ministarstvo finansija i institucije pod njegovim pokroviteljstvom, sa Telekomom su potpisali ugovor o telefonskim uslugama vrijedan 104.180 eura. Ministarstvo pravde i institucije pod njihovom ingerencijom za telefoniju će imati izdatak od 47.500 eura – za korištenje fiksnog telefona platiće 20.000, a mobilnog 27.500 eura. Za mobilnu telefoniju Ministarstvo kulture planiralo je izdatak od 18.000 eura, dok će za fiksnu platiti 8.500. Resor ekonomije planirao je da za usluge mobilne i fiksne telefonije potroši 32.000 eura, dok je Ministarstvo saobraćaja i pomorstva sa Telenorom potpisalo ugovor o pružanju usluga mobilne telefonije za naredne četiri godine, a ugovor je vrijedan 37.200 eura. Takođe, i Ministarstvo održivog razvoja i turizma planira da u narede četiri godine potroši 35.000 na usluge mobilne telefonije.
Ministarstvo zdravlja za telefonske usluge planiralo je izdatak od 19.000, resor za ljudska i manjinska prava 5.600, a Ministarstvo nauke 12.000 eura. Ministarstvo rada i socijalnog staranja, kako je saopšteno iz tog resora, za mobilnu telefoniju izdvojiće oko 23.800, a za fiksnu 12.900 eura. Resor za informaciono društvo i telekomunikacije planirao je da potroši 14.000 eura za mobilnu telefoniju i internet.
Prema Zakonu o budžetu, Ministarstvo prosvjete i njegove institucije će za komunikacione usluge potrošiti oko 48.000, a resor odbrane oko 67.000 eura.
Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja i institucije pod njegovim okriljem, prema Zakonu o budžetu, za komunikacione usluge potrošiće oko 93.000 eura. Iz tog resora su nam saopštili da ne žele da odgovore na naša pitanja o planiranim izdacima za mobilnu i fiksnu telefoniju, već su nas savjetovali da odgovor tražimo putem zahtjeva u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama.
Odgovore nijesu dostavili ni iz ministarstava nauke, prosvjete i odbrane.
Predsjednik Udruženog sindikata državnih institucija Veselin Vujanović smatra da bi Vlada trebalo da formira državnu kompaniju za telekomunikacije, kada već unaprijed znaju da imaju milionski izdatak za te namjene. On ističe da umjesto državnom operateru novac sada ide stranim kompanijama koje rade na crnogorskoj teritoriji.
– Troškovi za telefon su neophodni, ali svakako ih treba smanjivati. Najbolje bi bilo kada bismo imali četvrtog operatera koji bi bio u državnom vlasništvu. Eto samo da pruža usluge Vladi, kompanija bi imala milionski profit. Takođe, bila bi jeftinija od stranih kompanija. Takođe, danas u eri interneta pruža se širok spektar mogućnosti za obavljanje službene komunikacije putem Interneta – izjavio je Vujanović za „Dan”.
Ekonomski analitičar Siniša Lekić ocijenio je da je državni aparat odavno troši mnogo novca za mobilnu i fiksnu telefoniju. Sigurno je, kako kaže, da bi korišćenjem interneta i novih aplikacija mogli smanjiti ove troškove.
– Vjerujem i da bi umrežavanje svih u jedinstven vladin paket, imalo efekte i da bi mobilni operateri ponudili dobru ponudu za umrežavanje svih državnih činovnika. Sva ova priča oko smanjenja tih troškova je uzaludna, kada znamo da se i na drugim pozicijama troši nedomaćinski i to nije neka posebna novost – upozorio je za „Dan” Lekić.M.S.
Za rasipanje niko ne odgovara
Siniša Lekić dodaje da je poznato da Državna revizorska institucija kod revizija javnih ustanova često davala uslovnu saglasnost na budžet i na troškove koje je prilikom revizija zatekla.
– Niko od odgovornih nikad nije snosio direktnu odgovornost za to, pa je potrošnja za potrebe telefoniranja u stvari samo sitnica u odnosu na ukupne troškove koje ima državni aparat. Ako uporedimo mnoge izdate garancije za propale firme i koliko je za te potrebe utrošeno novca, tada je i ovaj trošak samo još sitnica i kap u moru. Sve dok se ne pokrene direktna odgovornost zaposlenih za prekomjerno korišćenje telefona, službenih automobila i reprezentacije nećemo moći da govorimo o racionalnoj administraciji koja se odnosi prema novcu poreskih obveznika, kao prema svom ličnom budžetu – navodi on.
Plaćamo i ljubavne razgovore
Predsjednik Udruženja za zaštitu prava radnika „Status” Radoje Lakušić smatra da se veliki trošak za mobilnu i fiksnu telefoniju može prokomentarisati kao nebriga i neracionalnost državnih funkcionera i službenika za poreske obveznike i građane Crne Gore prema onima koji ih plaćaju da obavljaju poslove u interesu i građana i države.
– Očito da se radi o upotrebi ove vrste komunikacija i potrošnji za potrebe privatne i lične inicijative, i rečeno na najjednostavniji način za „ljubavne razgovore”, „recepte za pripremu jela” „privatno poslovnim odnosima” i „kavaljerima” na račun onih koji ih plaćaju za vršenje službe u funkcionisanju izvršne vlasti. Hipotetički, ako bi zapitali bilo koga koji stvaraju ove troškove, da li bi se odnosili tako prema svojim finansijskim sredstvima i troškovima, da su vlasnici kapitala ili zaposleni kod njih, iskren odgovor bi bio sigurno „ne”. Sasvim je sigurno da se radi o nedomaćinskom odnosu u trošenju sredstava, ne samo nedomaćinskom već i veoma neodovornom, te izigravanju povjerenja koje su pojedinci dobili. Imajući u vidu savremene sisteme komuniciranja, telefonske komunikacije su gotovo prevaziđene i nijesu neophodne. Ako bismo tražili rješenje i prevazilaženje ovog problema jasno je da će u tom slučaju veliku odgovornost snositi najmanje odgovorni zaposleni. U svakom slučaju, u periodu duboke ekonomske i socijalne krize neodgovorno je trošiti ovolika sredstva očito nenamjenski – zaključio je Lakušić.