Hrvatske stranke stidljivo pokušavaju da demokratizuju same sebe. U SDP-u i HDZ-u aktuelni su novi statuti. Sagovornici ,,DW‘‘ kažu da je demokratizacija partija do sada izostala – stranačke vrhuške vole da se za sve pitaju. Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) je uvela neke promjene za koje stranačko vođstvo tvrdi da predstavljaju korak prema demokratizaciji i decentralizaciji stranke, pogotovo kada je riječ o participaciji žena. No, činjenica je da se novim statutom dodatno učvršćuje položaj predsjednika stranke i otežava njegova smjena.
I predlog novog statuta Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) donosi neke pomake, ali ne onakve kakvi su prvobitno bili predloženi. Modelom „jedan član – jedan glas“ birali bi se predsjednik, njegov zamjenik i četiri potpredsjednika, ali ne i svi članovi predsjedništva, kojih je do sada bilo šest. Uvodi se mogućnost savjetodavnog referenduma među članstvom, ali ne za sva pitanja.
Pitanje unutarstranačke demokratije u vladajućoj stranci podgrijano je nakon nedavne pobune dijela stranačkih prvaka protiv nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije od strane predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Pobunjena je struja insistirala da svako u hrvatskom Saboru glasa po savjesti, a ne po stranačkom diktatu.
Sada je jasno da slučaj neće donijeti nikakve sankcije unutar HDZ. Čini se da je Plenković, zbog oslabljene pozicije, morao da prihvati određeni stepen unutarstranačke demokratije. To ga čini različitim od svojih prethodnika, koji su uživali u poziciji neupitnog stranačkog vođe čije se odluke bespogovorno izvršavaju.
Monarhijski stil
vladavine
Dario Nikić Čakar, docent na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, ocjenjuje za ,,DW‘‘ da Plenković zapravo nije imao drugog izbora. Podsjeća da je Plenković, preuzimajući HDZ, obećao demokratizaciju stranke i distanciranje od „monarhijskog“ stila vladavine Tomislava Karamarka i Iva Sanadera. „Javnost to očekuje od njega. Zato Plenković u ovom pogledu nema izbora. On načelno s tim vjerovatno nema nikakav problem, iako je sigurno svjestan da bi to kratkoročno moglo da mu uzdrma poziciju“, objašnjava mladi politikolog. Dodaje da „ne postoji stranački vođa koji svoju poziciju ne bi htio da dodatno zaštiti“.
Kada je riječ o unutarstranačkoj demokratiji, Nikić Čakar zna o čemu govori, s obzirom na to da je s koleginicom Kristinom Ćelap prije dvije godine sproveo empirijsko istraživanje na ovu temu u osam hrvatskih stranaka. A to istraživanje pokazuje da je unutarstranačka demokratija u Hrvatskoj na izuzetno niskim granama, čak i u poređenju sa sličnim istočnoevropskim demokratijama za koje postoje podaci. U hrvatskim strankama moć je koncentrisana u uskom krugu oko predsjednika stranke, odluke se donose netransparentno, a participacija članstva jedva da i postoji. Stranke se po pravilu opiru promjenama i nastoje da sačuvaju okoštale oligarhijske strukture.
Stranke kao
one man show
Stepen demokratičnosti neke partije mjeri se najprije uticajem članstva na izbor stranačkih vođa i kandidata na opštim izborima. Nikić Čakar smatra da se vide pozitivne promjene u nekim strankama, koje su počele da se otvaraju, ne samo svojim članovima, nego i biračkom tijelu.
Međutim, skeptičan je kada je riječ o tome koliko model „jedan član – jedan glas“ doprinosi demokratizaciji stranaka. Prema njegovom mišljenju, stranački vrhovi taj model vješto koriste za učvršćivanje pozicija, što je i logično, s obzirom na to da su plebiscitarno izabrani šefovi pošteđeni kritika i pokušaja osporavanja.
U pogledu izbora kandidata za izborne liste u Hrvatskoj i dalje najvažniju ulogu imaju čelnici stranaka i uzak krug oko njih. Ako sadašnji predlog partijskog „ustava“ bude usvojen, HDZ-ovci će ubuduće imati mogućnost stranačkih predizbora za kandidate na listama za Sabor kao i kandidate na lokalnim izborima, ali to je predviđeno samo kao mogućnost, a ne obaveza. „Pravo da određuju izborne liste stranačkim vođama daje nevjerovatnu moć, koja se kasnije odražava i na disciplinu članova poslaničkog kluba“, upozorava Nikić Čakar.
Hrvatska zaostaje i kada je riječ o mogućnosti da članstvo učestvuje u izradi izbornih programa. „Čak i u relativno demokratičnijim strankama, kao što je SDP, obični članovi imaju vrlo male mogućnosti uticaja na konačan izgled stranačkih politika“, objašnjava naš sagovornik. On ipak dodaje da i u razvijenim zapadnim demokratijama često postoje jednako krute stranke.
Nove stranke ne
haju za demokratsku proceduru
Još je zanimljivija situacija u novim strankama, poput Mosta i Živog zida, koji je nedavno održao prvi stranački kongres. Taj je skup bio organizovan kao velika konferencija za novinare, bez radnih tijela i uobičajenih procedura za stranačke kongrese. Za razliku od tradicionalnih stranaka, Živi zid uopšte ne krije da mu nije stalo do demokratske procedure. Mogu li takve stranke da grade demokratsko društvo? Penzionisani profesor političke psihologije Ivan Šiber uvjeren je da se stranke moraju demokratizovati. Podsjeća da se demokratija sastoji od prava većine da donosi odluke, obaveze većine da štiti i poštuje manjine, kao i od poštovanja pravila igre.
„Ista ta pravila igre, međutim, moraju biti poštovana i na unutarstranačkom nivou. Recimo, glasanje po savjesti treba da postoji u slučaju svetonazorskih pitanja, ali ne i kada se recimo glasa o budžetu što je ključno za svaku stranku. Iako i unutar stranaka većina donosi odluke, većina mora zaštititi pravo manjine na različito mišljenje, ako to mišljenje ne odstupa od ključnih postulata stranke- zaključuje Šiber.