Godina na izmaku donijela je velike promjene čitavom svijetu, a naročito našoj (samo teritorijalno) maloj Crnoj Gori. Promjena vlasti nakon trideset godina i pandemija korona virusa doveli su naše društvo do raskršća na kom ćemo morati odlučiti kako dalje.

Promjene su iz temelja uzdrmale crnogorsko društvo i zarotirale uloge aktera na političkoj sceni, po onoj narodnoj: ko je bio gore sada je dolje, i obratno.

Promjene su nagovijestile veličanstvene narodne litije i molebani još početkom godine, kada je narod ustao da brani svoju Crkvu. Ni smetovi snijega na sjeveru, ni olujni vjetrovi u Podgorici, ni bura na Primorju nijesu pokolebali narod, predvođen blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem, sveštenstvom i monaštvom, da u višemjesečnom molitvenom hodu poruči da će životom braniti svetinje. I građanski protesti za očuvanje prirode najavili su da se narod konačno budi i oslobađa straha i da više od svega želi – slobodu! Talas promjena se osjetio u vazduhu, iako je sloboda i tada mnogima, pa i meni, djelovala nedostižno i daleko.

Sredinom marta nas je iz ustaljenog kolosijeka izbacila pandemija korona virusa. Možda neočekivano, ali pokazala nam je i ogolila sve slabosti našeg društva. Korona, koja, nažalost i dalje traje, za sobom je ostavila pustoš, u svakom smislu. Pored zdravstvenog aspekta, posebno su bolene njene ekonomske posledice, jer je mnogo naših sugrađana ostalo bez posla i suočilo se sa borbom za golu egzistenciju.

Kako su se izbori približavali, i pored velikog broja partija i koalicija, bilo je jasno da će građani imati samo dva izbora: promjene ili povratak na staro, opstanak ili nestanak... Čini se da je narod 30. avgusta čvrsto odlučio da izađe iz tridesetogodišnjeg mraka, da želi da osjeti slobodu i iskusi sve njene blagodeti. Narod je odlučio da napravi prekretnicu i pruži šansu nekim novim ljudima da ga predstavljaju i donose odluke u njegovo ime poštujući njegovu volju. Koliko je bila čvrsta ta odluka građana možda najbolje iskazuje Radoje Domanović u svojoj pripovjeci „Stradija”, gdje kao da proročki opisuje sve kroz šta prošla naša država u proteklih trideset godina.

– U jednoj staroj knjizi čitao sam čudnu priču, a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog smešnog vremena, u kome je bilo mnogo slobodoumnih zakona, a nimalo slobode, držali se govori i pisale knjige o privredi, a niko ništa nije sejao, cela zemlja pretrpana moralnim poukama, a morala nije bilo, u svakoj kući pun tavan logika, ali pameti nije bilo, na svakom koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje, a rasipalo se na sve strane, a svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu „veliki narodni rodoljub” – opisuje Domanović.

Glasači su na izborima pokazali da slobodarski duh nikad nije napuštao ovaj obespravljeni, izmučeni i poniženi narod. Dugo je sloboda spavala u dnu duše i srca svih nas, ali kada je bilo najpotrebnije, kao mnogo puta kroz istoriju, pokazalo se da je ipak tu. Izdržao je ovaj narod i mnogo moćnije „osvajače” i „tirane“ i slao ih na smetlište istorije. Ipak, koliko god je narod iskazivao jedinstvo i želju za promjenom čitavog sistema, narodni predstavnici očigledno nisu do kraja razumjeli poruku. Sva dešavanja od 30. avgusta do 4. decembra, kada je formirana nova, prva demokratska vlada, pokazala su da i dalje nemamo ideju u kom pravcu treba da krenemo. To raskršće, ili prekretnica, može nas odvesti isključivo u dva pravca; jedan od pravaca je put u mitski Elsorado, zemlju kakve-takve, makar prividne jednakosti, blagostanja i prosperiteta. Drugi pravac u kom kao društvo možemo krenuti mnogo je manje privlačan, ali nije nimalo nerealan. To je put u cirkus „Kolorado”, mjesto gdje će svako imati priliku da pokaže svoju tačku, ili kakav igrokaz, mjesto gdje nikom neće biti ni lijepo ni privlačno, jer će svaki uspjeh biti trenutan, samo dok traje aplauz. Odlazak u cirkus će nam donijeti nove godine provedene u tami i beznađu, srljanju iz greške u grešku, dok nas neki novi tiranin ne zauzda i natjera da kao cirkuski lavovi ričemo i igramo kako on diktira. Ako se za taj put odlučimo, hodaćemo po tankoj liniji, po cirkuskom trapezu, tražeći izlazak iz te situacije. Međutim, dok ponovo nađemo izlaz, proći će dosta vremena, pašćemo mnogo puta dok ne naučimo na greškama.

Mislim da sada svi mi vidimo gdje se nalazimo i kuda možemo krenuti. Izbor je samo na nama, građanima, sami ćemo birati gdje ćemo ići. Ne dozvolimo duhovima prošlosti da nas opet dijele, jer se nalazimo u delikatnoj situaciji – pandemija i dalje prijeti. Nejedinstvo će roditi samo nove podjele, a to za nas može biti pogubno. Zato hajdemo zajedno u nove pobjede, za dobro svih nas.

Krećući se ulicama Podgorice, u posljednje vrijeme čuo sam mnogo različitih komentara na trenutnu situaciju i to je ono što me raduje, jer smo naučili šta je demokratija. Srijećem puno mladosti koja je spremna da radi, da ostane ovdje, poslije godina u kojima su budućnost za sebe vidjeli isključivo u odlasku u inostranstvo, i gradi svoje sjutra u svojoj zemlji i svom gradu. Drago mi je što se sve više mladih vodi tom mišlju, jer nije uzalud Aleksa Šantić napisao: Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba neće vas grijat kĂ´ što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije.

U optimizmu ne zaostaju ni naši stariji sugrađani, majke i očevi, djedovi i bake. Znaju da prilike koje su možda, oni propustili srećom ima ko da ispravi. Svjesni su da ova zemlja mora da se ostavi i za generacije koje tek dolaze. Nijedna borba nije laka i sve nas čeka dug i mukotrpan oporavak, ali ako sada posustanemo, ko zna kada ćemo dočekati sledeću priliku. Možda i nećemo... Zato se nadam da ćemo kao mnogo puta u presudnim trenucima zajedno krenuti u preporod i oporavak zemlje, opustošene i posramljene. Nijedna nacija, vjera, ideologija ili pripadnost partiji ne smije da bude iznad opšteg dobra. Ne dozvolimo da nas opet dijele. Ponoviću, pred nama su samo dva puta, a samo jedan možemo izabrati. Koliko je dug i težak put pred nama najbolje je kazao i naš najveći pjesnik i vladika Petar II Petrović Njegoš u „Gorskom vijencu”.

– Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj – reče Njegoš.

Nova vlast je, svi smo svjedoci, obećala mnogo toga, pružili smo joj priliku da to na djelu i pokaže, ma koliko ona bila na klimavim nogama. Nama ostaje da se nadamo da nas neće razočarati i iznevjeriti i da će nas mudro voditi kroz sve bure i oluje koje nam slijede, da će nas odvesti u mirnu luku, koju svi želimo. Neka ta luka ne bude ni Monako, ni Luksemburg, sa kojima nas često upoređuju. Neka naša konačna destinacija bude Eldorado. Kako smo mnogo puta kroz našu dugu istoriju pokazali da možemo, umijemo i znamo da budemo prvi u nečemu, neka i mi budemo prva „ekspedicija” koja će pronaći „mitsku” zemlju po mjeri svih nas. Neka kraj našeg dugog putovanja bude ono čemu težimo kroz čitavu istoriju – da budemo slobodni!

Neka nas u nove pobjede nosi slobodarski duh po kom nas prepoznaju širom planete. Neka opet mala Crna Gora bude luča promjena, neka njena pobjeda pokaže svijetu da zemlja koja je bogata kršom i dračom može postati zemlja meda i mlijeka, kad njen narod to odluči. Ostavimo stvari koje nas dijele iza nas, a uživajmo u svojim razlikama jer one nas čine i jačim i boljim.

Imamo mi i te kako šta da ponudimo, puno potencijala i mladalačke energije spremno čeka da zasuče rukave. Neka opet sokolovi i sokolice rašire krila i uznesu nas do nebeskih visina, jer tamo nam je valjda i mjesto. Osvjetlajmo obraz precima, ostavimo poštovanje i ponos budućim pokoljenjima. Od nas se to očekuje, domovinu drugu nemamo.

Zato u ovim prazničnim danima nek nam se duše ispune mirom i ljubavlju, nek sloga zasija u našim srcima. Neka nam praznici donesu ono što svi žarko želimo, jedinstvo i pobjedu nad nevdivljivim neprijateljem, pa da krenemo da gradimo zemlju složno i po mjeri svih nas. Jer slobodu smo sami izabrali. Zato ovu poruku dobro upamtite i širite, jer bolje i pravednije društvo možemo stvoriti samo mi. Doba boljitka i uspjeha nam je nadohvat ruke. Zgrabimo priliku dok još možemo, ovakva se prilika ne pruža dva puta u životu. Hoćemo li u Eldorado ili u cirkus „Kolorado”?

– Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj – zapitao se pjesnik Branko Miljković.

Podsjećanja radi, legenda o Eldoradu vjekovima se širila, dorađivala i uljepšavala. Mnoge su ekspedicije iz cijelog svijeta pokušavale da pronađu tu zemlju blagostanja, punu zlata i drugih blagodati, ali nisu uspjele. Zbog toga je ovaj pojam ostao sinonim za nešto što se žarko želi, ali je ipak nedostižno. Ono što su sve dosadašnje ekspedicije koje su ga tražile zanemarile, opijene željom da se dočepaju tamo skrivenog blaga, jeste da Eldorado nije nikakva obećana zemlja. Eldorado je ipak samo „zlatni čovjek”. Svako od nas će na svoj način tumačiti ovaj pojam – zlatan, i treba. Ipak mogu vam odati jednu tajnu: Eldorado se krije u svakom od nas. Samo treba da ga pronađemo u sebi. Naravno, niko od nas ne traži da budemo „konkvistadori” pa da, ne daj Bože, silom pokušamo da ga pronađemo. Dajmo sebi šansu i krenimo u potragu, pronaći ćemo ga, mnogo je bliže nego što mislimo, neće nam biti potreban odlazak u amazonske prašume. Kada to učinimo, i pobijedimo sami sebe, a vjerujem da hoćemo, biće nam svima mnogo bolje.

I dok u narednom periodu budemo tražili naš Eldorado, nek nas u potragu za njim nosi istoimena pjesma Edgara Alana Poa.

– Star, umoran, vitez veran, srcu svom prizna nerado, svud se deo, nigde sreo bajnu zemlju Eldorado. Vitez vrli, smelo hrli, sunce i hlad trpi rado, putem sneva, pesme peva, traži zemlju Eldorado... Tom planinom, praćen lunom, projezdi Crni dol, klado! Brže jaši, sen ga plaši, misliš li u Eldorado – poručio nam je Po.

Dakle, isključivo je do nas, sami ćemo skrojiti svoju sudbinu. Ne treba nam puno, zato krenimo, dug i neizvjestan put je pred nama. Čeka nas mnogo prepreka koje samo zajedno možemo savladati. Sa ovog raskršća, sjetite se, imamo samo dvije destinacije, obje nas raširenih ruku čekaju. Srećan nam put, jer nam je krajnja destinacija barem sada poznata.

M.D.S.

---