-„Riječ karakter znači isto kao i riječ obraz. To je izraz koji označava osobine ili svojstva koja svaki čovjek pojedinačno treba da nosi i njima se odlikuje. Postojanost ljudsku što sličniju Hristovoj ali i prvoliku svetih ljudi. To bi trebalo da budu trajne osobine svakog živog čovjeka kroz vjeru, nadu i ljubav, u sprezi sa praktičnim i stalno provjeravajućim postojanjem na dosljednost, istrajnost i istinoljublje. Bitna naša osobina koja bi trebalo da se odlikuje čvrstinom svoje uspravljenosti u poretku duše i srca, naravi i čovjekove prirode. Samo onaj ko posjeduje takav, Hristov karakter, posjeduje bitnost svoje neponovljive ličnosti, a uz nju čestitost, ispravnost, poštenje i valjanost. Sve su to dublje vrline od jedne proste etičke mjere”, bilježi pored ostalog u svojoj knjizi „Veliki si Gospode” („Globosino Aleksandrija”, Beograd), protojerej-stavrofor dr Dragomir Sando, profesor Pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, urednik Službenog lista Srpske pravoslavne crkve „Glasnik” i predsjednik Odbora za vjersku nastavu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke i Eparhije sremske.
• Kažete u knjizi „jedna je ljudska duša skuplja nego sva ostala bezdušna tvorevina”. Sudeći po onome što živimo, što nas okružuje, reklo bi se da ova istina počiva negdje daleko od čovjeka današnjice, od njegovih poimanja, kanona, pa i same svijesti...
– Ne bismo trebali ove najdublje istine o čovjeku i njegovoj ulozi u svijetu, kao jedinom tvarnom ali i slovesnom biću porediti sa mišljenjima onih koji svojim shvatanjima obesšljavaju odnos prema sebi, drugome, ali i samom Stvoritelju svih nas, niti se prepuštati helenskoj filosofskoj misli da je čovjek samo veliki svijet u velikom svijetu (makrokosmos u makrokosmosu), niti još pogrdnije iz ugla savremenog materijalizma da je čovjek mali svijet (neprimjetnik) u kosmosu. Ta tvrdnja o veličini čovjeka nije moje lično mišljenje niti maksima, nego Onoga ko je došao u punoći vremena - bogočovjeka Hrista koji je radi nas pojedinačno, ali i svih zajedno, zagazio u jordansku rijeku i predstavio se čovječanstvu sa jednim osnovnim ciljem: da pokaže neizmjernu ljubav koja se vrednuje na osnovu te iste božanske ljubavi da je čovjek veliki svijet u ovom prolaznom, materijalnom i neuporedivo manje vrijednom svijetu. Svaki čovjek je utemeljen na ispostasi Božjoj jer je slika i prilika Njegova. Ili jednostavnije rečeno, čovjek je potencijalni bogočovjek, bez obzira kako on izgledao u ovom vremenu. Vidite, kako je jednostavna svakodnevna riječ, a mnogo govori i znači „s-lika”, nečija smo kopija, nečiji smo sa originala „skinuti”, „pljunuti” sinovi i kćeri, kako to obično u našem narodu se kaže kad se poredimo sa našim roditeljima i kad izražajno ličimo na njih.
Razumije se da je čovjeku kao mnogo silnom, dinamičkom biću i mnogo toga dopušteno. Jedna divna otačka misao kaže: „Bogu je sve moguće sem jednoga, a to je, da ne može čovjeka natjerati da ga čovjek ljubi!” To beskrajno Tvorčevo dopuštenje se shvata kao sloboda svakoga od nas. Zato je definicija čoveka, kao i njegov krajnji životni smisao i sve vrijednosti te mjere; neuporedivo kvalitetniji, savršeniji i ljepši nego onaj gde se potiru ove vrijednosti. Otuda treba tražiti i nalaziti odgovore na pitanje otkuda dolaze sva zla u vremenima našeg postojanja jer su produkt nižih ljudskih pobuda, od sebičnosti, egoizma, samoljublja, zemnoljublja i svega ostaloga što gmiže po površini zemlje. Vertikala koja se izdiže iznad naših glava ka nebu je put, putokaz i mjera našeg bića.
• Vaša knjiga o čudima nosi naziv „Veliki si Gospode!”, gdje opisujete čuda koja su se dogodila običnim ljudima. Šta je zapravo Božje čudo?
– Istinsko shvatanje čuda izvire iz pravilnog shvatanja pomenutog čovjeka ali i njegovog odnosa prema Bogu. Ako skinemo koprenu sa očiju vidjećemo da se sve, ali baš sve, odvija pod tajnom nebeskom ili čudom. Sve ono što se uzdiže sa prvim sunčevim zrakom sa zemlje, sve što diše bilo biljnog ili životinjskog svijeta, do zadnjeg lista na grani drveta ili najsićušnijeg crva, dar su Čudotvorca. A da ne govorimo o tajni čovjeka! Postojanje i rađanja svakog od nas jeste jedno veliko čudo. Nauci, iskrenoj i pravoj, danas zastaje dah od pomisli da se u našem zametku 800 hiljada spermatozoida upućuje ka materici i samo jedan probija matericu i u toj omnipotrniji, u nultom momentu otpočinje tajna života. Svaka druga sićušnost koja bi prodrla u matericu bi bila novi čovjek koji, možda, ne bi ličio na onu začetu. Funkcionisanje i razvoj svakoga fetusa i embriona još u prenatalnom, potom u natalnom, a kasnije, postnatalnom periodu je sve čudo do čuda. Da samo u dječijoj glavici postoje tri trilijarde ćelija koje kontrolišu jedno dječje tijelo. Složenost čula, ekstremiteta i svega ostaloga u tijelu spada u savršenu „mašinu” koja se zove ličnost. Koliko li je tek duhovnih (ili psiholoških) zagonetki koje čine psihosomatsko biće. Otuda je veliki starozavjetnik David uzviknuo: „Kako su veličanstvena djela tvoja Gospode, sve si premudro stvorio!”
• Zašto je to važno kao saznanje? Da li su i litije u Crnoj Gori bile čudo?
– Zato što se sve mora smatrati jednom, ponekad, neobjašnjivom tajnom. I problemi nastaju onda kada sa „dozom” uzimamo jedno ili drugo i još ih dovoljno ne shvatamo. Otuda u vremenima trežnjenja, kad je mnogo toga proteklo, hvatamo se za glavu i tražimo spas ili izlaz. Tako nam je u toj opštoj spoljašnjosti života, pa ako hoćete i pomenutih litija u Crnoj Gori. Sve je ispušteno iz svijesti i ruku što je značilo najdublje u jednom nacionalnom, ali i ličnom postojanju jednog nam narodnog krila. Ako je i to bilo čudo Božje, prvo što treba je da ga shvatimo i osjetimo ali i da ga doslovno čuvamo. Bog hoće i želi uvijek da pomogne, ali ako bude imao kome, kako bi to rekao blažene uspomene patrijarh Pavle. Mnogo je neprimjetnih ljudi oko nas kojima je čudom Svojim Čudotvorac prišao i pomilovao ih. Razloga i načina je na pretek.
M. MILOSAVLjEVIĆ

---