Domaćinstvo Đonbalaj iz Vusanja, zaseoka Gerane, koje čine braća Meta, Delija i Zog sa dvadesetak članova porodice, drži oko 450 ovaca i desetoro goveda. Ljeti na „mljekarini” drže još grla. Ne mogu se požaliti na dobit, kažu sagovornici „Dana”. Udruženi su kao poljoprivredni proizvođači duži niz godina, ali što urade samo njihovo je. Braća Sokolj i Čun svoju životnu egzistenciju našli su u Americi i oni su posebna domaćinstva, a u Vusanju gosti.
Đonbalajima je, pričaju složna braća, tradicija još od najstarijih vremena da se bave poljoprivredom, psoebno stočarstvom. Poslove su uvijek znali da podijele, pa se tačno zna šta ko radi. Meta održava selo, a i braći Deliji i Zogu pritekne u pomoć na planini, ali i oni njemu kad zatreba u oko kosidbe. Prava je rijetkost u današnje vrijeme da tri tako brojne porodice žive u zajednici, u kojoj vlada sloga, pa Đonbalaji mogu poslužiti za primjer.
– S obzirom na situaciju u poslednjih 30 godina nije nam dalo nikakvu nadu da ćemo naći posao u gradu, pa nam nije drugo preostajalo nego da nastavimo sa porodičnom tradicijom. Naš pokojni otac Bećko držao je uvijek 400 do 500 ovaca, održavao imanje, izdizao na planinu, a mi smo bili uz njega i pomagali. Eto, nastavili smo njegov posao i porodičnu tradiciju – objašnjavaju braća u glas.
Uz svoje stado od 400 ovaca uvijek imaju i na dohrani nekoliko grla.Planina Bjelič kažu oni, nusi dobre uslove za stočarstvo i omugućava dobru zaradu.
– Uz naše stado, uzmemo još od poneko glo na „mljekarinu” i bude nam korisno. Planina Bjelič pruža dobre mogućnosti za stočare, iako ih nema baš mnogo poslednjih godina. Jedini smo mi duži niz godina na planini. Kuburimo jedino s nedostatkom vode, koju smo doveli sa susjedne planine Bor, koja je udaljena oko pet kilometara, ali su cijevi već oštećene i moraju se mijenjati, no za to nemamo mogućnosti. Kao udruženi poljoprivrednici očekivali smo pomoć od Minisatrstva poljoprivrede i ruralnog razvoja, ali ona ne stiže. Predavao sam zahtjev za pomoć opštini ali od toga ništa. Slao sam i ministarstvu, ali ista stvar, pa se postavlja pitanje čemu služi Udruženje poljoprivrednika i udruživanje – pita se Meta Đonbalaj.
Na Bjeliču je, kaže on, nekad bivalo i po četrdeset i više stanova, imalo se snage i odolijevalo svim potrebama, sad su oni jedini na cijeloj planini. Samim tim i nemoćni da se sami nose sa svim problemima.
– Ne može čovjek sam da se izbori sa brojnim problemima ni u jednom poslu! Stočarstvo jeste naše zanimanje, primamo na stoku premije, ali to nam se ne daje na „lijepe oči”, već zato što za to ispunjavamo uslove. Znamo da ovim obraćanjem ne možemo riješiti nijedan problem, ali kad se čovjek izjada bude mu lakše, a i da javnost zna kako država brine za svoje građane i udružene poljoprivrednike. Da ne pričamo što do planine ni put nemamo nego kao u stara vremena, konj i magare, pa kako bude. Dvadeset članova naših porodica od toga živi, školujemo devetoro djece i odgovaramo svim obavezama. I štala nam je u lošem stanju, krov je bio oštećen od nevremena, pa ni za to nijesmo mogli ostvariti nikakvu pomoć. Ni za štete od zemljotresa ništa nijesmo dobili. Ali, radimo i imamo! Preko onog što jagnjad sisaju možemo pokupiti i prodati preko sto kaca sira, 30 do 40 skorupa, tu su i jagnjad i telad ali za veliku porodicu mnogo treba. A šta mi tražimo, samo da nam se pomogne u rješavanju problema oko vode i puta do planine, te uzgredne štete od prirodnih nepogoda, i ništa drugo – ispričao nam Meta Đonbalaj. N.V.

---