O Kostićevom raspletu dramske radnje, njegovom doživljaju ove tragedije, Vinaver piše: „Mislim da Kostić nije našao konačnu završnicu – htio je da kaže da je slom progutao sve, čak i samu uspomenu svega. Slom je poslednja stvarnost. U njoj ginu i ljudi, i njihovi trijumfi, i same njihove kletve i želje; (…) Dakle: čak i taj veliki ljubavni pojam: Samson i Delila – eto – i njega su zatrpale ruševine”.

Kada su avgusta 1871. godine, mađarske vlasti zabranile rad Ujedinjene omladine (poslije 6. skupštine održane u Vršcu), Kostić se od ljubavne poezije potpuno okrenuo prema rodoljubivoj. Rodoljubiva poezija, ti stihovi patriotskih misli, sadrže u sebi visok stepen dramatičnog. Osim što opisuje patnju porobljenog naroda, ova poezija sâma po sebi ima dozu teatralnog i svečanog. Ona dopire direktno u srce, ponos i dostojanstvo naroda, pobuđuje najskrivenija osjećanja, i daje snagu za otpor i buduću borbu. U stihovima poeme Samson i Delila prepoznaje se Kostićev prkos zbog misli da je cio svijet jedna tamnica. Kao i što Hamleta muči krivica i podsvjesno je sve nemilosrdniji, tako i Kostića obasipa poplava nemoći i krivice što ne može da pobijedi nemoguće.

Na kraju analize, željeli bismo da ukažemo na vizuelne, slikarske uzore koje je Kostić imao prilikom pisanja balade Samson i Delila. Miodrag Radović naglašava da je ovo njegovo djelo napojeno „pjesničkim rembrantivizmom” (op. cit. str. 138). To znači da je on, pišući svoju dramatičnu baladu, imao za uzor kako Miltonovo djelo Samsonom na umoru, i Vinjijevo djelo Samson, tako i pet Rembrantovih slika koje je imao prilike da vidi u svjetskim galerijama: Samsonova svadba (Drezden), Samson prijeti tastu (Berlin), Samson i Delila poslije buđenja (Berlin), Pozivanje Samsona na svadbu (Drezden), i tragično-bolnu predstavu Osljepljivanje Samsona (Frankfurt). Kostićevu biblijsku baladu karakteriše ukrštaj hamletovske tragedije i tragičnost rembrantovih motiva.

Razgovor s uvučenom srpskom zastavom u mađistratu novosadskom – U ovoj pjesmi Kostić simbolički opisuje spuštenu zastavu, unižen i pobijeđen srpski narod, koji, kao savladani leptir, leži u isprepletanoj mreži gladnog pauka (odnosno, u mreži prepredene vladarke – Austrije). Zbog pisanja u Zastavi protiv austrougarske vlade, godine 1872. je uhapšen u Novom Sadu i utamničen u Pešti. Narod je bio ogorčen zbog ovakvog postupka, a ministar inostranih poslova Srbije Jovan Ristić intervenisao je pišući Filipu Hristiću, srpskom predstavniku u Carigradu, da je Laza Kostić utamničen, zajedno sa još nekoliko znamenitih Srba. U ovoj pjesmi Kostić je predstavio poniženje srpskog naroda uvučenom zastavom. Svijena zastava asocira na doba ropstva. Kostić zastavi nudi dvije opcije: ili da sanja o slobodi sa juga, ili o snijegu i vihorovima sa sjevera, koji će možda i njemu doći glave, ali će ga barem spasiti poniženja.

Kada je Kostić pušten iz zatvora, 1873. godine, postao je glavni saborac Svetozaru Miletiću i narodni poslanik u Srpskoj narodnoj stranci. Tokom borbe, 1874. godine nastala je rodoljubiva pjesma Don Kihotu, a 1875. napisana su prva dva čina tragedije Pera Segedinac. Godine 1876, nakon neuspješnog ishoda borbe u srpsko-turskom ratu, Kostić piše pjesmu Prava `Brankova želja` u kojoj poredi želju B. Radičevića da se vrati u oslobođenu zemlju, sa svojom željom da živi bilo gdje u slobodi. U ovom njegovom poređenju uočava se osjećanje nemoći, gubitka u borbi za oslobođenje naroda.

Nakon toga se on i seli u Beč, gdje se družio sa mnogim predstavnicima srpske inteligencije. Tu se prepušta talasu ogorčenja, tuge i prkosa zbog stradanja svog naroda. Njegov literarni junak u toj borbi je Don Kihot. On je bio veliki uzor i inspiracija Kostiću u mnogim teškim životnim momentima. Glavnom Servantesovom djelu Kostić je posvetio ne samo značajne stranice u svojim estetičkim i filozofskim spisima, nego je ispjevao i pjesmu pod nazivom Don Kihotu (1874). Kako M. Radović navodi, Don Kihot je bio „za Kostića pravi kompendijum životne mudrosti i svojevrsna filozofija utjehe.

Piše:

dr ANA M. ZEČEVIĆ

(Nastaviće se)

---