Film „Vikend sa ćaletom” Miroslava Momčilovića spada u one lijepe i emotivne filmske priča koje uvijek i u svim vremenima osvajaju gledaoce. Tako je u godini korone ovaj film oborio rekorde, a uprkos djelimično zatvorenim bioskopima od oktobra bilježi 80.000 gledalaca. Pored dobre priča i emocije, odlična glumačka ekipa koju predvodi Nenad Jezdić, samo su doprinijele ovom rekordu osvojenom u nevrijeme za „sedmu umjetnost”. Priča je „legla” dokazalo se i nakon početka emitovanja istoimene TV serije o Kašiki (Jezdić), sredovječnom beogradskom kriminalacu, pripadniku „stare škole”, koji nakon saznanja da je teško bolestan i da mu je od života ostalo još nekoliko nedjelja, poželio da provede vikend sa Ognjenom, jedanaestogodišnjim sinom koji živi sa majkom.
Svaki film ovog režisera i scenariste, koji ima diplomu dramaturgije sa Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, obarao je rekorde i osvajao simpatije gledalaca. Sjetimo se i samo njegovog prvjenca „Kad porastem biću Kengur”. U Momčilovićevoj filmografiji prije „Vikenda sa ćaletom” još su ostvarenja „Sedam i po”, „Čekaj me, ja sigurno neću doći”, „Smrt čoveka na Balkanu” i „Smrdljiva bajka”.
Momčilović ne pravi filmove o poznatima, njegovi junaci su obični ljudi, čiji životi izazivaju i suze i smijeh. Saosjećanje i simpatije za njegove filmske heroje su osnovne niti koje vezuju cijeli njegov opus.
– Takav je život. Makar je moj život takav – i tužan i smiješan, pa je prirodno da snimam takve filmove – kaže Momčilović.
Zadovoljan je činjenicom da je serija „Vikend sa ćaletom” osvojila TV auditorijum, jer je mali ekran iskoristio da pruži više prostora Kašikinim prijateljima koji upravo dočaravaju tu tragi-komičnu sudbinu nekadanjih momaka sa beogradskog asfalta.
– Smatram da nama nedostaje dobra komedija, dobra emotivna priča. Kad me zovu da nešto radim, svejedno da li da pišem ili snimam, to mora da bude ili duhovito ili emotivno. Drugačije ne bih mogao da se uhvatim za tu priču. Ako nema emocije ili duhovitosti, mene to ne privlači. Najbolje je kad ima i jednog i drugog. Smatram da smo u „Vikendu sa ćaletom” moja ekipa i ja uspjeli da spojimo te dvije stvari – kaže on.
Sve svoje priče koje na kraju prenese na filmsku traku najprije „propusti” kroz svoj književni valjak. Taj proces nije čest, a još su režija filmski autori i dramaturzi koji slijede sistem rada.
– Ne radim puno, ali kad naiđem na priču potuno joj se predam bar tri-četiri godine. Potpuno sam nesposoban da radim bilo šta drugo. Jednostavno sam takav – volim da uradim projekat od početka do kraja. Trudim se da nalazim teme iz svog života i okoline. Mora nešto da me dotakne, da me žacne, da ima emotivnog punjenja, nešto što može da me drži, da me zainteresuje. Jer, ako nema emotivne satisfakcije, linog pročišćenja, katarze, i za mene i za gledaoca, onda je to težak i mučan posao. Mora da postoji nešto emotivno uznemiravajuće u toj priči da bih se ja za to uhvatio – objašnjava Momčilović. On je za naš list rekao da u svakoj njegovoj priči ima pomalo autobiografskog i ličnog, pa je tako i u filmu „Vikendu sa ćaletom”.
Glumci pružaju izuzetne role u svakom Momčilovićevom filmu. Tome doprinosi emocija svakog njegovog scenarija, ali i način rada.
– Imam mnogo čitajućih proba. One omogućavaju da najbolji glumci budu još bolji. Onda je snimanje za mrvicu brže i lakše. Snimanje je suviše stresno i skupo da bi se na setu otvarala pitanja o likovima i radnji. To sve podrazumijeva dobre glumce. Kad je scenario dobar, treba biti „majstor” da napraviš lošu atmosferu na snimanju – odao je tajnu iskusni reditelj. S.Ć.

---

Krimi TV serije kopije bez napetosti
Momčilović nije, kako kaže, pretjerano zadovoljan kvalitetom TV produkcije u Srbiji, koja poslednjih godina doživljava ekspanziju. Pogotovo kada je riječ o serijama krimi i akcionog žanra.
– Sve mi to djeluje potpuno neuvjerljivo. Sve je to jedna blijeda kopija američkih i zapadnoevropskih serija. Samo za razliku od njih, naše nisu napete. Gledaš i ne zanima te šta će se deseti – kaže Momčilović.