-Piše:Krsto J. Pejović

Riječ dokumen(a)t zasigurno ostvaruje komunikaciju s prošlošću, pa makar za neke imala značenje negativnog učinka. U razgovoru između istoričara ili pravnika dokumen(a)t se u kolokvijalnom značenju „javlja“ kao pisana isprava, iako mnogi nijesu svjesni da je ta riječ latinskog porijekla. Normalno da dokumen(a)t čini određenu sadržinu jasnom svakom biću kojem je stalo do istine. Da dokumenta jesu dio našeg istorijskog i kulturnog bića, kao i identiteta naše vjere i tradicije, to je nesporno. Dovoljno je pogledati akt predsjednika opštine Cetinje 4336 od 9.aprila 1930.godine, izdat i upućen građanima Cetinja povodom smrti njegove svetosti patrijarha srpskog gospodina Dimitrija, da svi skupa odaju duboku hvalu i priznanje poglavaru srpske crkve, koji je stalno lebdio nad svojom vjerom. Predsjednik opštine Cetinje, odan pastvi crkve, navedenim aktom poziva da „u manastirsku crkvu, pred kovčegom Svetog Petra Cetinjskog čudotvorca, građani putem molitve, za dušu patrijarha Dimitrija, zablagodare Bogu što im ga je dodijelio na čelu naše svete crkve, u najtežim danima naše istorije, koji je bio posrednik između Boga i pravednog naroda naše domovine“. Ovaj dokument je dostojan poštovanja, a dokazuje da je Srpska pravoslavna crkva jedina crkva pravoslavne zajednice lovćenskog podnebesja. Sâm dokumen(a)t, nema sumnje, pokazuje nevjerovatnu moć srpske tardicije, pa i vjere. Kao čovjek zdravog razuma i autentičan Katunjanin, predsjednik opštine Cetinje koji je izdao ovaj dokumenat (poziv građanima) znao je šta čini, jer je to izviralo iz bića svakog Starocrnogorca. Svako vraćanje jeziku, istoriji, vjeri i tradiciji je ono što dugujemo našoj stvarnosti. Najkraće rečeno, dokument u svom biću predstavlja govor istine, i to je njegova esencija i egzistencija. Dakle, pred sadržinom ovog proglasa predsjednika opštine Cetinje nema mjesta opstrukciji prema istoriji, vjeri i tradiciji. Bez sumnje, ovdje nema ni iluzije da neko razmišlja suprotno od njegoševske Crne Gore. Ovdje je istina ubjedljivija od bilo kakve druge priče, sa bilo kog „mjesta“, koje navodno želi neku drugu crkvu od one koja je Bogom data. Nadalje, nema mjesta ni sumnji. Vokacija ovog dokumenta dokazuje i potvrđuje „govor“ svijeta Mitropolije crnogorsko-primorske. Osim toga, to je dokaz da su građani Stare Crne Gore i sedmoro kamenitih brda zaokupljeni i zadojeni Mitropolijom crnogorsko- primorskom, odnosno Srpskom pravoslavnom crkvom. U osnovi, ovim dokumentom data je duhovna figura našeg čovjeka koji bitiše ispod lovćenske nebeske kape, koja je potpuno utkana u biće SPC. Ovo kazivanje nije „negativ pozitivizma“, jer dinamika shvatanja istorijskog ponašanja nije teorija magije ili iluzije, već dokaz da stremimo korijenima svojih predaka, njihovoj tradiciji i vjeri. Autor ovog teksta nema namjeru da se svojom pričom upušta u neko mudrovanje već da kaže da svijet činjenica i svijest vrijednosti iz istorije, kulture, tradicije i vjere moraju biti objedinjeni, budući da su činjenice procesna građa svake nauke. Istorija se služi baznim činjenicama, i ovaj dokument Opštine Cetinje iz 1930.godine može i treba poimati bar kao činjenicu koja se ne može zaobići ni mimoići. Ovim dokumentom se takođe dokazuje osjećanje predanosti vjeri i crkvi, i to precizno. Znano je, kako to reče jedan umni čovjek, da se „na jedno stablo gradi samo jedno gnijezdo“, pa živa tradicija MCP nepobitno bitiše u suštini prošlosti i sadašnjosti, i to je činjenica. To su i same litije pokazale. Kako kaže Dž. Svift, niko nije tako slijep kao oni što neće da vide šta je stvarnost, i zato nije nužna nikakva svijeća da bi se tama odagnala. Stoga pomenuti dokumenat potvrđuje istorijsku stvarnost koja je živa i koja ne iščezava, već je magacin svih nađenih stvari. On je dio vremena iz prošlosti koji je unijet u sadašnjost. Sem toga, značajno je podsjetiti da je istorijsko pamćenje osnovno „očinsko pamćenje“ koje živi „u izvorima vremena“, koje se produžava u budućnost.

---