Ko o čemu Bisa o dobroti, o osmjehu, zagrljaju, lijepoj energji i empatiji. Lijepo li je kad negdje dođete, pojavite se, a ljudi vas primijete, vaš osmjeh i dobronamjernost, vašu energiju i toplinu. Kada dobijete kompliment „Sunce me ogrije kad se ti pojaviš“. Ono što je najteže od svega jeste da su ljudi postali toksični i bijesni bez razloga. Ponajviše oni koji imaju i više nego što im je potrebno. Danas imati dom, porodicu, topao obrok i bar dva prijatelja je i više nego imati sreće. A na drugoj strani su oni, što baš ništa nemaju. Nemaju gnijezdo gdje bi se svili, nemaju ljubav, osjećajnost, al i dalje toksine izbacuju na sve strane. Ne naučeni sopstvenim greškama, srljaju. Srljaju u bezdno sopstvene gluposti, neznanja, kompleksa i dosade. Srećan čovjek ne obraća pažnju na sitne i glupe stvari, ne bavi se tračarenjem, njemu je Sunce izvor energije i života a ne tuđa nesreća, bijeda ili bol. I rekli su davno „niko te ne nagrdi, ko nagrđen“, takvi samo imaju kritikuju, ništa više. Dvadeset je i prvi vijek, ljudi još uvijek mole za pomoć, gladni su, ali i pored nemaštine, ponos cvjeta. Budimo nekad realni, sagledajmo nekada sve što nas okružuje očima djeteta, čisto i bez laži. Koliko je ljudi koji su zaista srećni, na poslu, među prijateljima, u braku. Koliko je onih koji vječiti trpe, i ne žele da mijenjaju bilo što, iako znaju da postoji izlaz, oni odlučuju da se žrtvuju. Nepotrebno velikomučeništvo. Nekad je u pitanju ponos, a nekada inat. Bespotrebno i jedno i drugo. Pomažimo jedni drugima. Pružajmo ruke, grlimo se. Da, znam, doba je korone, ali ljudi se grle srcem i očima, sve je ljepše uz zagrljaj. I ovako prekratko vrijeme, ne zna se koliko smo dugo još na Zemlji, ali to koliko jesmo učinite da budemo ljudi..ali oni dobri. Nije vrijeme da vodimo bespotrebne ratove, da nam novine pune lažne vijesti ili crna hronika. Svi volimo proljeće i lijepe dane, ali ni bez kiše se ne može. Ona daje snagu i hrani, spira i umiva. Učimo generacije da budu nježni, da ne prave razlike po svim apsolutnim osnovama. Gledajmo dobre filmove, slušajmo muziku, pozovimo na ples, idimo na najljepše uranke, duge šetnje i piknike, dišimo punim plućima. Još malo smo tu. I bez nas će Sunce sijati, al neka sa nama bude ljepše. Znam prijateljicu, ima tri sina, razvedena je, radi. Njena životna filozofija je sreća i empatija. I kad je vidim sređenu, onako kako sija, divnu, uvijek vedru i nasmijanu, raspoloženu, pitam se „pa ženo, imaš li ti ikakvih problema“. Ona kratko odogovori „imam, ali ja sam odlučila da sijam i da budem srećna“ i zaista je tako. U moru problema izgubimo sebe, propadnemo i fizički i psihički, a računi i dalje ostaju neplaćeni. Dakle, to što ćemo uništiti sebe ne mijenja činjenicu da je život skup, jednostavno prihvatanje je najbolje rješenje. I zaista mislim da je u pravu. Treba raditi poslove koje volimo, koji nas ispunjavaju i čine srećnima. Sadite biljke, mazite se sa životinjicama, igrajte se sa djecom. Nemojte po cijenu svega izigravati mučenike, tmurne ljude u vječitoj patnji, nebi li neko za vas rekao -greota. Ne dozvoljavajte da budete ništa sem Sunce., ono sjajno, toplo, milo koje svima nama treba. I volite. Volite volite, odavno vas nisam podsjetila na ovu činjenicu. „All we need is love“ jer jedino ljubav i sreća kada se dijele postaju veća. Voli vas Bisa i do čitanja, budite mi dobri...

---