Moja kćerka je jednog dana iz škole izašla plačući, jer joj je drugarica rekla da ne može da se druži sa drugom djecom i sa njom zbog toga što je iz niže klase u odnosu na nju, i da ona sebi može da priušti kupovinu stvari u supermarketu. To je ukratko ispovijest jedne majke, koja je u sklopu istraživanja Unicefa o višedimenzionalnom siromaštvu najmlađih kazala da je djetetu za užinu u školi spremila grilovani sendvič, sok na razblaživanje, flašicu vode i malo „smokija”. Istraživanje Unicefa je pokazalo da više od 45.800 djece u Crnoj Gori živi ispod granice rizika od siromaštva, preživljavajući sa 2,14 eura dnevno, te da su zbog nemaštine često izložena marginalizaciji. Više od 65 odsto ove djece, kako navode u Unicefu, ne prima dječji dodatak.

– Kao rezultat, dvoje od troje djece ne unose dovoljno nutritienata koji bi im pomogli da rastu, dok jedno od šestoro ne posjeduje kompjuter kod kuće za pohađanje onlajn nastave. Neka od djece ne mogu imati knjige i igračke potrebne za učenje i razvoj, a povremeno možda gladna odu u krevet. Vršnjaci ih zadirkuju zato što izgledaju „siromašno“, jer im njihovi roditelji ne mogu priuštiti odjeću i obuću primjerenu godišnjem dobu – navodi se u studiji koja će danas biti predstavljena na sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava, a koja je dostavljena „Danu”.

Za djecu je, kako ukazuju, materijalno siromaštvo često povezano sa stidom, stigmom i rizikom od društvene isključenosti iz mreža koje smatraju važnim za njihov identitet i širu dobrobit. Stigma zbog siromaštva bila je uobičajena tema u razgovorima s roditeljima i djecom.

– Siromašna djeca često osjećaju da su pod pritiskom da kriju nedostatak materijalnih dobara od svojih vršnjaka, koji se ogleda u nošenju užine od kuće, odjeći koja nije „markirana“ i neadekvatnom stanovanju. Vidljivi znakovi materijalnog siromaštva – poput neadekvatne odjeće, obuće i mobilnih telefona – siromašnu djecu mogu izložiti maltretiranju, problemima psihološke prirode i sramoćenju od strane dobrostojeće djece. Da bi izbjegla ponižavanje i zlostavljanje, siromašna djeca koriste razne taktike kako bi prikrila svoje siromaštvo, poput traženja novca od roditelja za popularne grickalice u školi, gladovanja, dok skupu odjeću kupuju na rate ili pozajmljivanja novca kako bi sebi priuštili robu koja se smatra važnim statusnim simbolima, kao što su poznati brendovi odjeće i obuće, telefona ili računara – piše u studiji koja je dostavljena „Danu”.

U ekstremnijim slučajevima, stigma i diskriminacija mogu natjerati djecu da napuste školu.

– Ako ste bogati i imate novca, tada će se svi družiti s vama, a ako niste bogati, onda ste nekako odbijeni i gurnuti na marginu – kazao je istraživačima Unicefa jedan adolescent iz Rožaja.

Unicef ukazuje da crnogorska djeca zaostaju za svojim vršnjacima s globalnog nivoa u pogledu generisanja humanog kapitala. Podsjećaju da Svjetska banka procjenjuje da će dijete koje se danas rodi u Crnoj Gori dostići svega 62 odsto svoje potencijalne produktivnosti u odrasloj dobi zbog nedostatka kvalitetnog obrazovanja i zdravstvene zaštite.

Rezultati studije ukazuju na to da oko 44 odsto djece u svakoj starosnoj grupi živi u domaćinstvu koje navodi da se suočava s višestrukim stambenim problemima ili prenatrpanošću. Takođe, prisutno je i nasilje, jer mnoga djeca se vaspitavaju batinama, a još jedno važno kvalitativno otkriće bilo je to da su djeca različitog uzrasta izložena nasilju i van kuće, uglavnom u školskom okruženju.

– Djeca su navela da se u školama suočavaju s ograničenim pristupom sigurnim mehanizmima za prijavljivanje zlostavljanja, te da su odgovor i podrška školske uprave u pogledu sprečavanja ovog rizika – neadekvatni. Mnogi ispitanici vjeruju da se nastavnici i stručni saradnici, poput psihologa i učitelja/nastavnika, moraju više uključiti i preventivno raditi s djecom koja su se našla u ranjivim situacijama, umjesto da se fokusiraju samo na rješavanje najekstremnijih slučajeva vršnjačkog nasilja. Međutim, u nekim slučajevima se traženje pomoći ili pravde smatra nemogućim zbog opasnosti od prijavljivanja zlostavljanja – kažu u Unicefu.

Jedan adolescent iz Nikšića je istraživačima Unicefa ukazao na problem u domu učenika, za koji je naveo da je užasan.

– Dešava se da nečiju majicu zapale za pet eura dok ta osoba spava... Dječacima je mnogo teže... Noću upadaju u sobe. Svi se zaključavaju, ali neki ulaze udarajući nogama u vrata, razvaljujući ih... I niko to ne prijavljuje, jer im se prijeti – ako nekome kažeš, prebićemo te i to je to – kazao je on.

M.S.

---

Moraju da rade i sa 10 godina
Studija Unicefa je rezultirala i određenim dokazima o dječjem radu, kako u domenu kućnih poslova, tako i u domenu proizvodnje. Prema kvantitativnim podacima, oko sedam odsto djece uzrasta od pet do 17 godina navelo je da je bilo angažovano u najmanje pet kućnih poslova. Kvalitativni podaci potvrđuju dječji rad među siromašnom djecom koja su sklonija tome da budu uključena u proizvodne aktivnosti. Djeca, prvenstveno dječaci, navode da zarađuju uglavnom prodajom robe ili obavljanjem fizičkih poslova, poput pomoći na gradilištima ili nošenja namještaja. Iako je dječji rad uobičajen uglavnom među adolescentima starim 15 i više godina, neka djeca počinju da rade već sa 10 godina.

– Nakon ova tri mjeseca rada tokom ljetnjeg raspusta sam mogu da planiram šta ću da radim s tim novcem i to mnogo pomaže mojim roditeljima. Mislim da, prije svega, moramo pomoći sami sebi, a na taj način pomažemo roditeljima – kazao je ispitanik iz Nikšića, dijete roditelja bez posla.