- Piše: Miodrag Majić

Malo je onoga što bi uljudan čovjek smio da napiše kada umre neko kao Đole Balašević. Posezati za riječima nakon čarobnjaka kome su „riječi bile igračke koje se cakle u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa” nezahvalna je rabota. Pa ipak, kao rijetko kada u sličnim prilikama, osjećam potrebu da prenebregnem oprez i da skrušeno napišem koju riječ o smrti koja me je, kao rijetko koja druga, pogodila.

Jer, Đole je bio toliki dio mog i života većine ljudi koje još uvijek zovem dragim, da osjećam da bi ćutanje bilo neprirodnije od moguće nesmotrenosti. Pored toga, vjerujem da bi me, kada se ponovo sretnemo, mnogi prosijedi ispisnici, proćelavi rokeri sa kojim sam zajedno rabio njegove stihove, ispod oka pogledali kada i u njihovo ime ne bih zapalio barem tu jednu lojanicu.

Počev od singlice sa „Nekim novim klincima”, čijim tada nedokučivim smislom su nas roditelji opominjali, preko novogodišnjih dočeka i festivala u kojima je bos i u šljampavoj majici razbijao stereotipe socijalističkog glamura, pa sve do kasnijih godina kada sam se i sam hvatao gitare, njegova poetika, etika i estetika subverzivno su se utiskivale u nas. Teško mi je da zamislim ijedan rođendan, ekskurziju, ijednu kafansku svirku koji se u sitne sate nisu završavali „Slovenskom”, „Cirkusom” ili „Ćaletovom pesmom”. Teško mi je da se sjetim ijednog ozbiljnijeg razgovora u kojem neki Đoletov citat nije pronalazio svoje mjesto. Iako sam možda više volio Bitlse i Vejtsa, iako sam muzički sazrijevao uz Leb i sol, Krusejderse i Toto, znam da su mi, kada sam i sâm zabavljao druge, kada sam se zaljubljivao i tugovao, bio oprhvan nostalgijom ili padao u dert, baš pjesme Panonskog mornara najviše ležale i da sam se uvijek trudio da rif što prije dovučem do njih…

Siguran sam da bismo mnogo teže preživjeli devedesete da nismo znali da pred kraj godine postoji taj koncert na kojem ćemo pokazati malo prkosa, malo pljeskati sopstvenom nepristajanju i nesreći, malo se ogrijati o Đoletov i naš otpor. Učinio je da vjerujemo da i mi koji smo se vratili nismo toliko pogriješili i da je moguće promijeniti zatucanosti, nacionalizme, biti glasniji od narodnjaka… Uspio je da nas uvjeri da ćemo zajedno vidjeti leđa tuđem vijeku i na kraju, umjesto himne na trgovima, zapjevati „Živeti slobodno!” Jednostavno, sve ove godine, zapravo čitav naš život, povremeno je bilo dovoljno znati da postoji Đole i time neko ko će uspjeti da kaže sve ono što bismo i sami rekli kada bismo umjeli tako dobro kao što to umije on.

I na kraju, nikada neću zaboraviti jednu rusku zimu, jedno moskovsko bespuće u kojem kum i ja, promrzli i obeznađeni, prtimo duboki cjelac i daleko od uništenog doma iz kojeg dopiru zastrašujuće vijesti, plačemo slušajući „Čoveka sa mesecom u očima.” Bio si saučesnik i svjedok naših života, tako veselo započetih i tako grubo otriježnjenih. Ostaćeš jedna od poslednjih neporušenih vertikala ove generacije. Počivaj u miru i hvala ti, mornaru!

nova.rs

---