Ujednačavanjem zakonodavstva rušile su se raznovrsne granice između stanovnika u raznim djelovima zemlje i obezbjeđivalo osjećanje da na prostoru jedne države žive građani za koje važe isti zakoni. Drugo je pitanje kako su se i da li su se ti zakoni primjenjivali u praksi. Mora se pomenuti da su važan dio unifikacije zemlje činili zakoni koji su imali represivnu ulogu. Oni su onemogućavali, s obzirom na režim diktature, politički život, slobodu zbora i dogovora, slobodu javnog iznošenja mišljenja i kritike vladinih mjera. Represija je, s druge strane, predstavljala sastavni dio ne samo diktature već i načina na koji se konstruisala nova jugoslovenska nacija.

Važnu ulogu u pokušaju da se zajednica ujedini i stvori zajednički jugoslovenski identitet imali su škola, prosvjeta i nadnacionalne organizacije. Režim je uspio da konačno izradi jedinstvene prosvjetne zakone za cijelu zemlju i iz prakse potisne postojanje čak 37 različitih državnih i pokrajinskih naredbi i zakona. Došlo je i do stvaranja stalnog državnog prosvjetnog programa. Učinjeni su napori da se izjednači pravopis i terminologija, izrade jedinstveni udžbenici za školu i sl. Posebna pažnja u okviru pomenutih mjera pridavana je radu sa omladinom, koja nije poznavala politički život prije 1929. godine. Nju je trebalo, uz pomoć učitelja, koji su dobili i specijalni zadatak da budu „nosioci državne ideje”, vaspitavati u novom nacionalnom duhu integralnog jugoslovenstva. To je značilo stvaranje novih jugoslovenski orijentisanih generacija. Problem je bio, posebno u početku, što učitelji na koje je pao teret tog stvaranja nijesu znali šta se podrazumijeva pod „integralnim jugoslovenstvom”. Postepeno se došlo do toga da učitelji treba kod učenika da njeguju sve one dobre, zajedničke odlike i istorijske tradicije naroda koje nijesu u sukobu sa idejom jugoslovenskog jedinstva, a da odbacuju i potiskuju sve one osobine i odlike koje razdvajaju i stvaraju mržnju. U stvari promovisalo se ono što spaja Srbe, Hrvate i Slovence, a ne ono što ih razdvaja. To je značilo, kako zaključuje Ljubodrag Dimić, da je jugoslovenstvo shvatano, bar na počeku, kao „sinteza” srpstva, hrvatstva i slovenstva, a Kraljevina Jugoslavija kao „potpuno sintetičko rješenje” nacionalnog i državnog programa.

Nadnacionalne organizacije, udruženja i društva imali su naročito važnu funciju u širenju i sprovođenju integralnog jugoslovenstva. Tu se u stvari misli na sve one organizacije koje su od 1929. godine nosile jugoslovenski predznak ili su stvarane da bi promovisale i podupirale stvaranje nove jugoslovenske nacije. Među takva udruženja spadaju Jugoslovenska akcija, Zveza slovenskih vojakov, Narodna odbrana. Bilo je i drugih. Nastala je, kako istraživači primjećuju, „poplava” jugoslovenskih udruženja (Jugoslovenski vatrogasni savez, Savez sportskih društva i sl.). Sama vlada podsticala je i pomagala njihovo stvaranje. Posebna pažnja pridavana je sokolstvu, kao organizaciji fizičke kulture. Vlada je htjela da iskoristi dotadašnji nacionalni i opštekulturni značaj sokolskog pokreta za širenje jugoslovenske ideologije. Već krajem 1929. osnovan je „Soko Kraljevine Jugoslavije”, a ukinuta su sva dotadašnja nacionalna udruženja („Srpski soko”, „Hrvatski soko”, „Jugoslovenski soko” i sl.). Prema zamisli tvorca, nova organizacija trebalo je „da posokoli i ozdravi politički život”. „Soko Kraljevine Jugoslavije” postao je zapravo prva državna organizacija fizičke kulture. Kasnije su osnovane i druge, a potpuno podržavljenje u oblasti fizičke kulture izvršeno je 1931. godine obrazovanjem Ministarstva fizičkog vaspitanja naroda. Aktivnost „Sokola” okrenuta je poslovima podizanja fizičkog zdravlja, ali i stvaranja moralno i nacionalno svjesnih državljana Kraljevine Jugoslavije. Pri tome je svuda tražen i ispoljavan jugoslovenski duh i izraz. U nekim slučajevima sokoli su čak toliko uprošćavali ideju jugoslovenstva, kako bi bila svima razumljiva, da su je spuštali na nizak nivo. Lj. Dimić tako pominje slučaj vježbi sa temom „Oslobođenje i ujedinjenje” ili „Seljački radovi”. Sokolska udruženja su bila prilično masovna. Tražilo se, iako je članstvo trebalo da bude dobrovoljno, da se u njega učlane svi učitelji, činovnici, đaci, seoski omladinci. [...]

Pripremio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---